Za Ružu Pavlić nema utjehe. Njezina djeca ubijena su u Lovasu 1991. godine. Željko (29) i četiri godine mlađi Darko. Obojica su bila neoženjena i živjela s roditeljima u obiteljskoj kući u Lovasu.
- Došli su po njih u našu kuću i samo ih odveli. Najprije su zatvoreni u zadruzi, zatim u općini da bi ih osam dana nakon što su ih odveli, ubili u jednoj garaži. I oni su kao i mnogi drugi ubačeni u masovnu grobnicu. Da su mi sinovi mrtvi saznala sam od susjeda nekoliko dana nakon njihove smrti - kazala nam je kratko Ruža, kojoj je svaki razgovor o tome otvaranje rana koje zapravo nikad nisu zacijelile. I neće.
Susjed mi je rekao da su mi sinovi pobijeni
Masakr nad nevinim stanovništvom malenog srijemskog sela započelo je u listopadu 1991. godine. Dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je JNA zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni odigrala su se brutalna ubojstva.
- Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin Mirko Rudić došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od Save Klisurića, koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo. Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogla dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed Ivica Đaković rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena. U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratim muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti - prisjetila se Ruža najtežeg trenutka u svom životu.
Mirko Rudić koji je Ružine sinove zajedno sa ostalim četnicima odveo u smrt bio je vozač prvooptuženog Ljubana Devetak. Rudić danas živi i radi u Vukovaru.
- Kasnije sam saznala da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić i Ljuban Devetak krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvijer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! - pita se Ruža.
Za Božić 1991. godine otjerana je iz Lovasa. Otišla je u Njemačku gdje joj je bio bolesni muž koji je godinama radio u Njemačkoj i koji je pola godine prije okupacije Lovasa dobio moždani udar.
Vratila se samo zbog grobova svojih sinova
- U Lovas smo se vratili 1998. godine. Živjeli smo u jednoj sobici u dvorištu jer je sve drugo bilo porušeno. Polako smo u godinama koje su slijedile obnavljali kuću vlastitim sredstvima. Za sebe mogu reći da sam se vratila samo zbog grobova svoje djece. Njihova su tijela pronađena u zajedničkoj grobnici na lovaskom groblju. Na prepoznavanje u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu išao je brat moga muža. Željko je u džepu imao osobnu iskaznicu, a Darka su valjda prepoznali po kosi.
Obojica sinova sahranjena su 21. ožujka 1998. na lovaskom groblju, zajedno s ostalim Lovaščanima ubijenim 1991. godine. Samo je starijem sinu Željku kasnije priznat status hrvatskog branitelja.
'Za mene nikad neće biti utjehe'
- Jednom prilikom, kada sam išla na glasovanje, u Lovasu sam susrela Mirka Rudića koji je zajedno s drugim četnicima moje sinove odveo u zatvor. Kada sam ga ugledala, od šoka sam ostala paralizirana. Osim uspomena koje nosim u ranjenom srcu, od mojih sinova ostalo mi je tek nekoliko fotografija, slika koje su naslikali i nekoliko pramenova kose… Za mene nikada neće biti utjehe - neutješna je Ruža.
Njezino svjedočenje kako i svjedočenja još nekolicine preživjelih objavljena su u spomen knjizi „Krvava istina (novome životu ususret)“ koja je nastala u povodu dvadesete obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 67 lovaskih Hrvata, žrtava srpske agresije, koji su 1991. godine većinom bili pokopani u masovnoj grobnici, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu.
Ružin suprug umro prije tri godine i sada sama svakodnevno posjećuje grobove svojih najmilijih.