Sina Igora ekshumirala sam 1999. godine, a za suprugom Ivanom još tragam. Nakon što su ih četnici obojicu zarobili u proboju nakon pada Vukovara, strpali su ih u isti kamion. Između Marinaca i Petrovaca muža su mi izvukli s kamiona. Čuo se rafal, kamion je krenuo dalje. Od hrvatskih branitelja, zarobljenika na tom kamionu, čula sam da su mog Igora, tada 14-godišnjeg dječaka, gurnuli unutar kamiona da ne vidi što su napravili njegovom ocu. I eto, supruga nema ni danas, kroz suze nam je 2020. govorila Marija Černok (60).

POGLEDAJTE VIDEO

Dok je s kćeri Ivanom (39) sjedila u dnevnom boravku stana u Sesvetama, rukama je prebirala po starim slikama, jedinom što joj je ostalo od supruga i sina. Njezin život do tada bio je bajka i idila. Ova rođena Vukovarka udala se 1977. godine za svoju ljubav, Ivana. Zaljubili su se na prvi pogled, oženili i dobili dvoje prekrasne djece, Ivanu i Igora. Imali su novca za pristojan život, oboje radili u Borovu, subotom i nedjeljom pripremali obiteljske ručkove, s prijateljima kuhali fiš i roštiljali. Četrnaest najljepših godina njezina života prekinuo je rat.

- Ispočetka smo bili uplašeni i nismo se nadali da će Vukovar pasti. Osobno sam mislila da ćemo se vratiti svojim kućama. Međutim, bilo je sve gore i gore. Granate su padale, ljudi su ginuli. Pred kraj smo, mi odrasli, jeli samo jednom dnevno. Djeci smo osigurali obroke, ali hrane nije bilo. Ivana je imala 10 godina, Igor 14. A onda se počelo šuškati da će Vukovar pasti, jer se nema čime braniti. Suprug mi je rekao da imamo samo dvije opcije - da se predamo ili da idemo u proboj - prisjeća se Marija. Nije se željela predati. S rezervnim čarapicama za djecu i nešto novca, s dvjestotinjak ljudi krenula u proboj. Iz podruma su izašli 17.11. 1991. u 21.30 sati. Pod okriljem tmine, praćeni kišom i pucnjevima, krenuli su prema Nuštru.

- Hodali smo preko Adice, Lušca, hodali smo cijelu noć i dva puta gazili rijeku Vuku do pojasa. Iako sitna, Ivana je bila žilava i sve je prehodala sama, a Igora je nosio tata. Na jednom dijelu smo se razišli i ostalo nas je 46. Kroz minska polja i kukuruzište formirali smo kolonu. Ja sam bila na početku kolone s Ivanom, a suprug na začelju s Igorom. Kod Marinaca četnici su nas opkolili, pucali, a mi zalegli u kukuruzište. Ivana i ja smo se predale, neki su ostali u kukuruzištu, neki su poginuli, a Ivanu i Igoru izgubio se svaki trag - otirući suzu govorila je Marija. Shvatila je da joj nema sina i muža, obazirala se uokolo, ali nije imala vremena tražiti ih. Nakon što su se predale, vojnim su ih kamionom odvezli u Marince, u jedan podrum. Tu su ih ispitivali.

- Pitali su me gdje mi je suprug. U tom trenutku bio mi je važan samo Ivanin i moj život. Zbog toga sam slagala da je poginuo u prometnoj nesreći prije par godina. Smatrala sam da je najbitnije da kći i ja izvučemo živu glavu i duboko vjerovala da će se izvući Ivan i Igor. Odvezli su nas u Petrovce, prespavale smo tamo i rekla sam da želim svojoj obitelji u Slavonski Brod. Jedan od četnika izvadio je nož. Vrtio ga je u rukama i samo rekao: Ivana, ti ćeš biti moja snaha, jako si lijepa, a tvojoj mami ćemo izvaditi oči. Hvala Bogu, ništa nisu napravili, ali to mi se duboko urezalo u sjećanje - s mukom govori Marija. Crveni križ odvezao ih je do Odžaka, odakle su prešle u Slavonski Brod. Potom u Zagreb. Njihova mala, skladna obitelj prepolovila se. Njihov idiličan život nestao je u razorenom Vukovaru, kukuruzištu, Marincima.

- Dugo godina očekivala sam da ću naći supruga. Duže ga tražim nego što smo bili u braku. U to vrijeme tražila sam i sina, kojeg sam i pronašla i dostojno pokopala u Vukovaru. Nada da ću naći supruga gubila se kako su prolazile godine. Iako sam izgubila nadu, u meni još postoji onaj tračak nade da ću pronaći bar jednu kost. I da je nađem, mislim da bih se smirila. Ne bih se više nadala hoću li ga pronaći, gdje ću mu zapaliti svijeću - tihim glasom govorila je Marija. Priznaje da joj fale. Užasno joj fale i suprug i sin. Kako vrijeme odmiče, sve više.

- Unatoč teškim trenucima kojih je bilo jako puno, morala sam ići naprijed, jer život nije stao. Imala sam kći koju je trebalo podići. Morala sam se nositi s tim. I danas mi je jako teško, jer je moj suprug bio dobar i divan čovjek. Iako živim u Sesvetama, mog Igora našla sam i pokopala u Vukovaru na Memorijalnom groblju civilnih žrtava. Tako mi je srce reklo. Supruga također čeka njegovo mjesto u Vukovaru. Nisam gledala hoće li mi biti bliže. Jer, ako su oni mogli dati život za ovu Hrvatsku, za svoj Vukovar, mogu se i ja žrtvovati i otići u Vukovar najmanje jednom godišnje - kroz suze je zaključila Marija.

A njezina kći Ivana, tada sićušna, desetogodišnja djevojčica, danas je odrasla žena koja ima supruga i dvoje djece. Nestanak oca ju je obilježio, a priznala je kako joj obojica fale.

- Vjerujem da je moj brat sada kod dragog Boga, da je anđeo koji nas štiti i čuva. Voljela bih da pokopamo bar jednu tatinu kost. Da se na njegovom grobu možemo pomoliti, da se moja djeca mogu pomoliti i reći: “Evo, tu je moj djed.” Da s ponosom mogu reći da se borio za Hrvatsku i da je za nju dao svoj život - zaključila je Ivana Černok Žgela.