Ja sam sin jedinac. Moj otac Josip puno je napravio za mene. I ja za njega. A sad ga nema već 26 godina. Mene čak ni ne zanima tko ga je ubio. Samo želim znati gdje su mu kosti, gdje da mu palim svijeću, s tugom u glasu govori nam Dinko Miovec (53) iz Lipika.
POGLEDAJTE VIDEO:
Predsjednik Udruge civilnih invalida i stradalnika Domovinskog rata Požeško-slavonske županije oca je posljednji puta vidio 11. listopada 1991. godine. Kad se u Lipiku pripucalo, kaže Dinko, ocu je rekao: “Tata, hajde, naši su blizu, doći će i sve riješiti. Ima i nas tu nekolicina, obranit ćemo Lipik”.
- Kad je našu kuću pogodilo nekoliko granata i više nije bila podobna za život, mamu, tatu i pokojnu baku preselio sam kod časnih sestara. Časne su imale povjerenja u nas i imale su podrum u kojemu je bilo mračno i u kojemu su držale krumpir. Dan prije nestanka otac me je pitao: ‘Sine, što ćemo?’. Odgovorio sam mu da su naši blizu i da ćemo brzo to riješiti. No, na nesreću, na dan očeva nestanka u šest sati ujutro krenuo je pješački napad Kozaračke brigade. Moj tata je mislio da je došla naša vojska i izašao je iz podruma da ih pozdravi. Pred robnom kućom u Lipiku su ga uhvatili. Njega i ostale zarobljenike vukli su do Staklanskog puta, na samom ulazu u industrijsku zonu, tamo napravili sabirni logor i strpali ih na tavan. Rekli su im: ‘Ako vaši zapucaju, vi ste tu. Nemate kuda odavde’. Na kraju, kad su sve pokupili i očistili tu glavnu ulicu prema Lipiku, otjerali su ih prema željezničkoj stanici. Navodno su tati vezali kanistar za ruke i tjerali ga ispred tenka. Je li kanistar bio pun ili prazan, to ne znam – s bolom u glasu govori Dinko.
Nakon što su ih isprebijali i ispitali u četničkom štabu, tjerali su ih ispred sebe i pucali im iznad glava. Dinko kaže kako su svi u njegovoj obitelji bili Hrvati od pamtivijeka i odlazili u crkvu kad to nitko nije smio. Iako je pokušao nešto saznati o nestalom ocu, nije uspio.
- Pitao sam i jednog danas pokojnog logoraša zna li gdje je nestao moj otac. Odgovarao bi mi da ne zna ništa, a ja ga sustavno ispitivao kako ne zna jer je bio zadnji s mojim tatom. Samo bi odmahivao glavom i govorio da se nije vratio. Kad su ih ispitali i isprebijali, dio njih strpali su u samohotke i odvezli put Gornjeg Čaglića. Navodno je i na Bijeloj Stijeni bio sabirni logor, odakle su voženi za Staru Gradišku i Banju Luku, a dio je završio na Manjači. Što je prava istina, ne znam. Svi ti logoraši i danas se boje, od nečega strepe. I doktora Vladimira Solara, zatočenika logora Bučje, pitao sam o nestalom ocu. Rekao mi je: ‘Kume, ja sam prošao Bijelu Stijenu, i Kovačevac, i Bučje, i Staru Gradišku. Tvojeg oca nisam nigdje vidio. Mora da je u međuvremenu negdje ubijen – kroz suze govori Dinko. Pokušavali su i preko Hrvatskog i Međunarodnog Crvenog križa, odlazili su na svaku razmjenu, no Josipu se izgubio svaki trag.
- Čak se poslije rata pojavio jedan Srbin i zamolio da mu nešto napravim. Rekao sam mu: ‘Čika Vojo, nema problema’. Kad sam mu to napravio, pitao me može li nešto učiniti za mene. Kako je bio iz Glamoča, zamolio sam ga da pokuša vidjeti u Banjoj Luci zna li netko nešto. Iz Banje Luke sam dobio dopis da se on vodi na popisu nestalih i kod njih. Do dana današnjeg ni glasa. Moja majka se nikako nije mogla pomiriti s njegovim nestankom. Toliko smo truda unijeli, razgovarali s ljudima. Ja sam ljudima napravio struje, bio na pločama, na temeljima, uvijek sam se nadao da će neki razum prevladati. Da će ljudi biti ljudi. Nisam se prestao nadati. Ljudima s kojima radim i kojima radim pokušao sam objasniti da postoji taj anonimni telefon, da ljudi nazovu, da to ne košta ništa, da dođu kod mene, ja ću im dati za karticu. Cijelo vrijeme govorimo i apeliramo na ljude ako nešto znaju da kažu. Ali mi to pričamo u vjetar. Ne znam što je to došlo među ljude, to više nije normalno. Mislio sam da smo mi ljudi sad razumni, tolike su godine prošle. Je li to obijest ili prokletstvo. Kod nas je u to vrijeme bila Kozaračka brigada, ali i lokalni četnici. A što vrijedi kad su sad u Srbiji? Mi znamo tko je klao i ubijao na Bučju, sve mi to znamo, a odgovarao je samo jedan pijani četnik koji je bio toliko pijan da nije mogao pobjeći. Razlog je što je bio Hrvat – susprežući suze priča Dinko.
Pitamo ga kakav je njegov otac bio čovjek i po čemu ga pamti. Zagleda se u daljinu, a lice mu poprimi nježan izraz.
- Bio je postolar, ljudi su ga voljeli, bio je jako dobar majstor. Svi su mu nosili cipele na popravak. A sad nitko ništa ne zna. Sramota. Još jednom pozivam da ako itko išta zna neka se javi. Još ću ga i nagraditi. Samo da oca pokopam kako dolikuje. On je to zaslužio - završio je tužnu ispovijest Dinko.