U domaćim teatarskim krugovima ime Zorana Šilovića zauzima kultno mjesto jednoga od trojice osnivača Kugla glumišta. Prema jednoj od mnoštva definicija koje su nastojale uloviti to čudnovato ukazanje, riječ je o skupini studenata Filozofskoga fakulteta koja se potkraj ‘70-tih bavila „urbanim ritualima“. Zoran Šilović, od milja zvani Šilo, za Kuglu je stvarao glazbu, istodobno služeći kao povijesna enciklopedija ostalim članovima, mladim ljudima udubljenim u simptome smrti zapadne civilizacije, ali slabašno potkovanim u komplicirana pitanja njenoga konstruiranja u prohujalim vjekovima.
. Znalo se da je potomak zagrebačke obitelji Šilović koja je tijekom 20.st. zadužila Zagreb ekscentričnim društvenim pojavama, bliska i s Miroslavom Krležom i Josipom Brozom Titom. No Šilo o tome nije volio govoriti. Odjeven u dugački kožnati kaput, probrano druželjubiv, najčešće mračan, opsjednut Wagnerom, već je ponašanjem odbacivao svako pitanje koje zadire u komorni sektor obiteljskoga backgrounda, koncentriran na svoje zagonetne autorske poruke.
O njegovu se privatnom životu malo znalo.
Umro je kao 33-godišnjak, četiri godine prije raspada SFRJ, kako se njegovi znanci danas sjećaju, svjesnim biološkim samouništenjem, od trovanja rumom i narkoticima. U posljednjim mjesecima prisebnosti, Hrvatskom državnom arhivu prodao je prilično pisane građe iz svoje kućne biblioteke u Preradovićevoj 3, koja govori o neznanim dimenzijama Prvoga svjetskoga rata, nudeći Hrvatskoj otkriće o presudnoj ulozi svoga djeda Josipa Šilovića, došljaka iz Praputnjaka u Bakarskom zaljevu, rođenoga 1858.
Paradoks se nameće sam od sebe: u samo dva naraštaja zbila se povijesna drama koja izokreće sudbine iste obitelji. Dok je naime djed Josip spašavao od ratne gladi, njegov je unuk skončao u posvemašnjoj neimaštini velikoga mira. Pričalo se da guli parkete po svojim sobama kako bi potpalio vatru u najledenijim mjesecima zime…
„Vječni režimlija“, kaže Latica Ivanišević o velikom mesiji socijalnoga rada, predstavljajući knjigu o Šilovićima, koji su i njezini preci. Ipak, pristajući uz svijet bilo koje vlasti - sada u Beču, sada u Beogradu - Josip Šilović uvijek je nalazio načina da nekoga otrgne od smrti, uključujući samoga Miroslava Krležu kojega je oslobodio vojne obveze u Galiciji. Za njim je, međutim, ostalo pregršt raznorodnih stečevina, od kazneno-pravnih studija, do dječjeg doma u Nazorovoj, koji je među starijim Zagrepčanima još znan kao Josipovac. No njegovu biografiju nisu samostalno ispisali politički pobjednici nego enciklopedije učenih akademika pod pobjedničkim patronatom.
Zato se navodi da je bio rektor zagrebačkog sveučilišta, velik modernizator nastave na Pravnom fakultetu, član Narodne stranke Jurja Štrosmajera, ban Posavske banovine za Kraljevine Jugoslavije. Ali nema Josipovca, njegova neprocjenjivoga doprinosa jednom feudalnom i monarhističkom univerzumu na današnjem hrvatskom teritoriju.