Kad ti dijete, poput malog Bartola, volontira u kuhinji za stradale u potresu, kad, poput roditelja djece u Osnovnoj školi Ivana Gundulića u središtu Zagreba, razmišljaš kako nabaviti kacigu za svog školarca, teško je razmišljati o dugoročnim obrazovnim strategijama. O tome kako će ti dijete dočekati kraj školske godine, a kamoli o dugoročnim posljedicama online nastave i psihoze pod kojom živimo.

Za to su zadužene tzv. obrazovne vlasti, nacionalne, lokalne, a opet, kao i u slučaju kuhinja za stradale, organizacije smještaja, pomoći... i u slučaju škola odluke se odugovlače, te na kraju završavaju kao inicijativa onih koji više ne mogu i ne žele čekati. Danas brojimo sedam dana do početka novog polugodišta, u školskoj godini čiji je prvi dio protekao u zbrci sa samoizolacijama učenika, nastavnika, neriješenim pitanjima treba li dijete u samoizolaciji imati online nastavu ili ne, u političkom nabacivanju trebaju li sve škole u online ili ne. Nestvarno, ali situacija je sad još teža. A konkretne odgovore i dalje kliještima čupamo od institucija.

U zagrebačkim školama u središtu grada, koji izgleda kao golemo, napušteno gradilište, tek nakon online peticije dobili su odgovor da će “koridori” biti raščišćeni, a put do škola siguran. U Sisačko-moslavačkoj županiji uvjeti nisu ni približno dobri ni za online nastavu. No što će biti i kako - pitanje je na koje sad već zaista svi moraju dobiti odgovor.

A iz Ministarstva javljaju, znat ćemo negdje u srijedu ili četvrtak, ali nastava počinje 18. siječnja. Iz Gline, Petrinje... ravnatelji jasno poručuju, to će biti nemoguće. Tlo se i dalje trese, a dok ne dobiju barem nekoliko dana mira, ne možemo planirati ni dva dana unaprijed.

Ravnateljica Osnovne škole Glina Robertina Štajduhar vrlo realistično poručuje: Ne možemo djecu naglo vratiti na nastavu, ona su i dalje u ogromnom stresu, spavaju u kontejnerima, kampicama, moramo ih polako uvoditi u nastavu... Kaže i da je čak i 25. siječnja, kad planiraju polako započeti s nastavom, za njih prerano.

Vrijeme svima prebrzo curi i zato moramo, uz sigurnost djece koja ni u jednom trenutku ne smije biti dovedena u pitanje, ozbiljno razgovarati i razmišljati i o tome da su već na velikom gubitku zbog stalnih poteškoća u obrazovanju koje traju neovisno o potresima. Djeca i učenici su nam najveće bogatstvo i baš zbog toga ne smijemo zapostaviti njihovo obrazovanje. A to je već dovedeno u pitanje.