Pred nama se otvorio završni greben i slika Everesta koju sam do tada nosila u glavi i koja je sad postajala stvarna. Pogled na doline i vrhove oko nas bio je divan. Kao iz aviona. Osjećala sam ono nešto zbog čega se uvijek vraćam u planine - potpunu slobodu, prisjetila se Darija Bostjančić.
Nju i mlađu sestru Iris posjetili smo 10 godina nakon njihova maestralnog uspona na Mount Everest.
- Vrlo nam je drago što smo imale priliku biti dio Hrvatske ženske himalajske ekspedicije, a pogotovo što smo to iskustvo mogle sestrinski podijeliti. Vrijeme tako brzo prolazi da povremeno izgubimo taj osjećaj da smo bile na Everestu sve dok nas neka fotografija, knjiga ili vijest o Nepalu i Himalaji na to ne podsjete. Tad poželimo opet se naći u ambijentu visokih planina. Mnogo je tu trenutaka kojih se rado prisjećamo. Od same ideje da se uopće krene u organizaciju tako velike ekspedicije do dolaska u Nepal, pa bazni logor, postavljanje visinskih logora, druženje i penjanje sa šerpama, dogovori s vođom ekspedicije Darkom Berljakom o svakom sljedećem koraku, završni uspon na vrh, zadnji greben prema vrhu te pogled na sve okolne planine i doline, izlazak sunca... Tu su i trenuci u kojima smo jedva čekale javiti se doma roditeljima, kao i kad smo svi bili umorni i poprilično razdražljivi, pa smo tad obično znali 'eksplodirati', kao i u svakodnevnom životu - kaže Darija.
Počeci jedne od najljepših priča hrvatskog alpinizma sežu u 1996. Dvije školske prijateljice na tomboli su osvojile besplatan tečaj u riječkoj Alpinističkoj školi te sa sobom vode treću, tada 18-godišnju Dariju Bostjančić. Ona ubrzo sa sobom povlači i dvije godine mlađu sestru Iris.
Nekadašnje izviđačice, rođene u Matuljima podno Učke, na vrh svijeta penju se 13 godina kasnije. No tome je prethodio prvi Darijin veći uspjeh, tj. uspon na Aconcaguu (6974 metra), najviši vrh Argentine i cijele Amerike, koji je osvojila 2000. godine. Uslijedio je nešto niži Alpamayo (5956 metara) u Peruu 2001. godine, a zatim, nakon šest godina, Cho Oyu s 8201 metrom. Bila je to prva hrvatska ženska alpinistička ekspedicija, kojoj su mediji dali puno pozornosti.
Sam vrh Cho Oyu uspjele su osvojiti 2007., a dvije godine kasnije ohrabrile su se za spektakularan Mount Everest. Baš kao i Dariji, njenoj mlađoj sestri taj se uspon dug oko 8800 metara duboko urezao u pamćenje te joj je i dan danas teško izraziti riječima ono što je tad osjećala.
- Teško mi je bilo opisati taj osjećaj po povratku s ekspedicije, tako da mi ga je teško opisati i sada, 10 godina kasnije. To je cijela zbrka u glavi. Nisi baš u tom trenutku ni svjestan gdje si, to dođe tek kasnije. Nakon fotkanja na vrhu i malo odmora, u glavi ti je samo kako se treba još spustiti, što prije na sigurno. Znate, Everest je ipak posebna priča, nije to samo uspon na vrh. Puno je tu još stvari koje se događaju prije nego što se uopće krene, tako da ekspedicija traje puno dulje od samog putovanja i penjanja te konačnog spusta - rekla je Iris.
Neumorne sestre, koje se još bave biciklizmom, kajakingom, trekingom i trčanjem, u međuvremenu su se zaposlile u struci i postale mame, što im je pomalo promijenilo ritam života, no i dalje svaki slobodan trenutak koriste za izlete u prirodu i zajednička druženja.
- Od kada sam postala mama, malo se promijenio ritam mog života. Ne penjem se već nekoliko godina i ne razmišljam o visokim planinama, za sada. Ono što sam naučila na Cho Oyu i Everestu je da za osvajanje takvih vrhova čovjek mora biti fizički i psihički spreman, znati prolaziti kroz krize, i na kraju ipak imati i sreće - objasnila je Iris.
Desetogodišnjicu uspona na najvišu planinu na svijetu sestre su proslavile zajedno te tvrde da im je to i najvažnije.