Za njih nitko ne hoda, ne radi transparente, ne lijepi plakate po gradu. Za njih se zakon ne uvodi jer nikog nije briga, one nisu kontroverzna tema u biračkom tijelu ili među političarima svih opcija. One nisu ni tema. Prepuštene su same sebi i udrugama koje jedva uspijevaju skrpati kraj s krajem, dok i one same jedva krpaju kraj s krajem. O njima ovise obitelji, ali ne spadaju u politički program obiteljskih vrijednosti. One su žene oboljele od raka. I kako li su se samo usudile biti bolesne i tražiti pomoć države i društva u kojem žive? U uređenim demokratskim društvima državni aparat i proračun služe pružanju usluga građanima i zaštiti najranjivijih. Kod nas, kao što smo imali prilike vidjeti ispred dvorane Vatroslav Lisinski, služe tome da HDZ-ovci imaju bijesni vozni park, da se imovinske kartice nesrazmjerno pune, da se kupuju hoteli na obali i da cvjećari zarađuju na zdravstvenom sustavu. O najranjivijima brinu udruge civilnog društva, koje neki vole nazivati “sisači državnog novca”, a pravi sisači zapravo su na vlasti ili je se pokušavaju dokopati. Jedna takva udruga je Nismo same, koja već četiri godine ženama oboljelima od raka financira prijevoz na kemoterapije, imunoterapije i zračenja, no to više ne mogu. Zbog manjka sredstava morale su donijeti najgoru moguću odluku: usluga besplatnog taksi prijevoza od 27. lipnja 2022. može se koristiti samo za odlazak na kemoterapije i imunoterapije, i to samo za one korisnice koje će prijevoz koristiti na području Grada Zagreba, što je manje od 50 posto, jer novca za ostale nema. Nije upalila ni 11. humanitarna akcija koju su organizirale. Akcija je nastala kad su istraživanja pokazala da 10 posto onkoloških pacijentica nema izvor prihoda, a 50 posto njih nema ni podršku obitelji u liječenju. Svaka četvrta žena koja prima kemoterapiju nema riješen prijevoz do bolnice. Jasno je valjda da ne mogu raditi ako boluju od raka, te bolesti koja mahnito proždire iznutra bez nekog smislenog uzorka. Troškovi za lijekove, zahvate, preglede kod privatnika, za kojima se poseže u očaju zbog dugih lista čekanja, posebnu prehranu i skrb nisu nešto što si većina može priuštiti. Većina onkoloških pacijenata na liječenje putuje sanitetom, kojeg nema dovoljno, pa se čeka satima, ili javnim prijevozom. Probajte zamisliti da vas obična viroza može ubiti, a vi ste u prepunom tramvaju zimi. U razvijenim državama zdravstveno osiguranje pokriva trošak taksi vožnje na terapiju. U Hrvatskoj zdravstveno osiguranje puni džepove ministrovih fotografa i cvjećara. Iz udruge kažu da je trošak projekta milijun i pol kuna godišnje. Usporedbe radi, 2020. godine Vlada je kupila 273 nova vozila za 40 milijuna kuna. 