Frontman benda Pips, Chips & Videoclips, nekima poznatiji kao Ripper, nekima kao Daddy, a pravog imena Dubravko Ivaniš, opet je dobio uzlet. Osmi studijski album “Walt” vratio ga je u javnost što čudi jer s toliko utakmica u nogama većina njegovih kolega, čast izuzecima, samo zna zazivati staru slavu.
Smatra da su zvukovno postali zreli rock’n’roll bend. Ako treba orati, zaorat će, kad treba stati na loptu, stat će - nikad ortodoksno i uvijek s ukusom i okusom Pipsa na kraju.
Teško mu je govoriti o svojoj glazbi, sve mu je besmislenije govoriti o glazbi uopće jer smatra da nju treba slušati.
Express: Kritičari su jednoglasno nahvalili ‘Walt’, a i publika ga na koncertima odlično prihvaća. Možemo li reći da ste postigli cilj koji vam je već neko vrijeme izmiče?
Moj cilj nije da se svidim, cilj je da svakim danom napredujem. Mislim da smo i na ‘Waltu’ napredovali i u kompozitorskom i u produkcijskom i izvođačkom smislu.
Albumi su etape, golim okom vidljivi potpornji nečijeg opusa. Iako se za dana moram studiozno baviti detaljima, prije spavanja volim stvari gledati iz totala. Opus je punoća i raznolikost osjećaja i okusa koje je neki autor postigao svojim radom. Ako netko vrednuje moju zgradu bilo bi konstruktivno da počne od prizemlja, a ne od petog kata. Vjerujte mi na riječ, postoji čvrsta unutarnja logika, pogotovo ako imaš strpljenja zgradu valorizirati hodajući njenim stubištem.
Express: Žalite li danas za eksperimentima na posljednjim albumima s kojim ste otuđili jedan dio publike?
Prije svega, nisam dovoljno vješt da bih sebe mogao nazivati eksperimentatorom. U osnovi, uvijek bježim od mediokriteta u sebi, tražim od sebe više, provjeravam svoje granice. Ne mislim da sam pametniji od publike, ali isto tako ni publika nije bogznakako pametnija od mene. Napravim najbolje što mogu i znam, i koliko se god potrudio, naučio sam da se to na kraju ne mora vrednovati na način koji bi mi se nužno sviđao. Ako sam se nekad zbog toga i znao naljutiti, sada su mi stvari jasnije. Nema pravde. Evo, ja sam prvi nepravedan!