Duže vremena, govore mi dobro upućeni, da u Splitu kuha, da je situacija eksplozivna, kaže autor Nacionalne strategije suzbijanja zlouporabe droga i čovjek koji je svoj čitav profesionalni vijek posvetio borbi protiv droge i ovisnosti, psihijatar prof. dr. Slavko Sakoman.
Od 1990. kao imenovani predsjednik stručne Komisije za suzbijanje zlouporabe droga, izradio je Nacionalnu strategiju za suzbijanje zlouporabe droga i operativne programe kojima bi se ta epidemija praktički dovela pod kontrolu.
Izgradio je i vodio sustav za suzbijanje tog zla. Upornim radom i javnim djelovanjem, unatoč nesretnih okolnosti rata, otpora i suprotstavljanja „interesnih skupina i pojedinaca sustava moći“, uspjelo se na državnoj razini smanjiti broj novoliječenih heroinskih ovisnika sa 1100 na 170 slučajeva godišnje. Posebnim mjerama prevencije, koje je pravovremeno kreirao i pokrenuo, spriječen je prodor HIV infekcije u populaciju intravenoznih ovisnika (zaraženost je bila pedeset puta niža na što je bio slučaj u EU).
Obzirom da je koncem osamdesetih, najsnažnije leglo organiziranog narko-kriminala (heroin) bilo u Splitu, bilo je logično da se prvo u tom gradu pokrene velika kampanja. Akcija je bila, udarimo protiv mafije (zagrebački policijski „specijalci“ odradili su prvi veliki udar „u sridu“ Splita) i borimo se za život i zdravlje mladih (javne tribine sa stotinama mladih, koje je Sakoman osobno vodio) i to je išlo dobro. Epidemiološki parametri su pokazivali da sve ide prema dolje. Nakon što je ministar „zdravlja“, prof.dr. Rajko Ostojić 2013. godine ( „prerano“) otjerao dr. Sakomana u mirovinu, sustav za suzbijanje droga se postupno urušava, Ured za droge Vlade RH, kao još jedno od brojih državnih administrativno-birokratskih oblaka, postaje „sam sebi svrhom“, problem droge i ovisnosti nestaje s liste nacionalnih prioriteta i otvaraju se vrata „podzemlja“. U kratko vrijeme višestruko se povećava ponuda i dostupnost kokaina, silno raste potrošnja kanabisa......
PREMIJERA UPOZNAO S PROBLEMOM
Profesor Sakoman je nedavno, doznajemo, pisao premijeru Andreju Plenkoviću, ukazujući na ovu problematiku, a i sam premijer je nakon trostrukog ubojstva u Splitu najavio strožu borbu protiv organiziranog kriminala i „onih koji raspačavaju drogu“.
Prema indikatorima praćenja kvalitete zdravlja i programa zaštite mladeži zemalja EU, pozicija Hrvatske na rang listama, glede droga se pogoršava. A grozne su slutnje da se i heroin ponovo vrati na ulice.
Dakle, stanje se posljednjih pet godina pogoršava, kaže prof. Sakoman i upozorava:
- Kroz osobnu komunikaciju s kolegama u Službama za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti županijskih Zavoda za javno zdravstvo (čiji ustroj je Sakoman pokrenuo), doznajem, da se i heroin „po malo vraća“, na što ukazuju, sve češće, na heroin pozitivni nalazi testiranja urina pacijenata. Užasnu heroinski epidemiju smo suzbili zahvaljujući koordiniranom provođenju programa smanjenja, kako ponude (represija) tako i potražnje (prevencija, tretman) droga. Heroin nije maknut s ulica samo zahvaljujući boljem radu policije i farmakoterapijskom supstitucijskom terapijom metadonom ili buprenorfinom. Tome je pridonijela i izuzetno dobra ukupna briga za mlade koji su „skrenuli“ put droga kroz kompleksni psihosocijalni postupak.. - prisjetio se Sakoman.
- Pitanje je tko je odgovoran pa pad stručnosti i organizaciju rada linija za „specijalizirani“ rad policije na suzbijanju preprodaje droga? Izuzetno je važna karika u radu policije ona, na uličnoj razini. Stiskanjem (u ranijoj fazi) sitnih dilerčića rezultira ranijim i češćim javljanjem na tretman. Pokretanje sudskih postupaka za kaznena djela u svezi droga bili su jedan od moćnih modaliteta redukcije preprodaje droga na ulici, već su pridonosili kako otkrivanju tako i pritisku ovisnika o heroinu da nešto naprave. „Ili ćeš na kraju završiti u Lepoglavi ili se liječiti“.
- Zna se tko je zadužen otkrivati i pratiti kretanja „mafijaških“ bandi po gradovima. Govoriti samo i statistici zapaljivanja automobila ili bacanju eksploziva a šutjeti što se krije iza takvih „poruka“ koje jedna kriminalna skupina upućuje pojedincu ili drugoj skupini, više je prikrivanje istine nečinjenja. A onda građani stanje komentiraju riječima; „Split će eksplodirati. U Splitu kuha. U Splitu gori“, da bi ih gradonačelnik gospodin Opara umirivao riječima „da je situacija normalna i pod kontrolom“. I u drugim gradovima vidljivi su indikatori pogoršanja stanja, ali je s povodom, sada tema Split čija policija će reći da je lani imala 1823 zapljene droge. Što uopće znače brojke zapljena droga? Ako se u jednom gradu poput Splita, dnevno nekoliko tisuća ljudi opskrbi drogom (dakako, najčešće s kanabisom), pa pomnožite to s 365 dana u godini, vidjeti ćete koliko se desetaka tisuća ilegalnih prodaja dogodi u godini a koliko posto je tih prodaja (bez fiskalne blagajne) otkriveno. Pitanje je i strukture tih zapljena. Koliko od toga spada na dva-tri grama trave? Treba vidjeti i koliko se ozbiljnih postupanja poduzelo protiv ljudi koji nisu u prvom redu- diler- konzument nego onih koji su gore i na samim vrhovima kriminalne piramide - kaže Sakoman, s kojim smo razgovarali i o trostrukom ubojstvu Filipa Zavadlava.
- Ono što se tiče ovog konkretnog, tragičnog slučaja u Splitu, ako vidite kontekst i tu obitelj u kojoj je počinitelj toga zločina odrastao i živio, onda vam to indirektno govori kojem svijetu pripada heroin i koji svijet teži heroinu. Znajući za narav psihoaktivnog djelovanja heroina, može se razumjeti koji su mladi ljudi kandidati da izbor heroina, droge koja ima olakšava put u propadanje. Svijet praktički bez nade, bez šansi, svijet nesretnih ljudi, svijet mladih ljudi izloženih stresu i kaosu daleko od željenog mira i sigurnosti obiteljskog sustava. Takvima se heroin čini kao put u raj. To je droga kojim bježe od realiteta, kojom se povlače u unutrašnji mir u distanci od stvarnosti i događaja, na distancu od razmišljanja o perspektivi koje nema. Vezano uz splitski slučaj, dakle, ovaj mladić živi u obitelji roditelja koji su heroinski ovisnici.
- Obitelj potpuno disfunkcionalna, brak katastrofalan, osobnosti tih roditelja poremećene i u siromaštvu i užasu svakodnevice raste nekoliko djece. Mame ima, mame nema. Tuča među roditeljima. Živčani i nervozni kada nema dopa. Onda se tuku i djeca. Svi su krivi. Jedan drugome otima. U tom totalnom kaosu ovaj nesretnik, koji je sada u pritvoru, koji jedini valjda nije htio biti izvan realiteta, nešto ga je držalo da drži otvorene oči i da se u tom cirkusu i kaosu pokuša boriti- smatra Sakoman.
- Neću prozivati sada službe socijalne skrbi i druge institucije škole i bilo koga, zašto tu djecu nisu zaštitili preko modaliteta zaštite koje sam ja detaljno opisao i u priručniku Školskog programa i prevencije ovisnosti, gdje sam rekao da se za visoko rizičnu djecu moraju u školi provoditi diskretni personalni zaštitni programi. Na koji način škola mora surađivati u brizi za djecu s vanjskim institucijama, od doktora obiteljske i školske medicine, centra za socijalnu skrb, do alternativnog smještaja. Masu stvari se vjerojatno moglo napraviti a nije. Zašto nije? Da li je to što se izgubio koncept brige za rizičnu djecu?
- Kod nas istinski, društvena zaštita djece i mladih nije na potrebnoj razini. Pa kako je moguće da maloljetne osobe uopće mogu ulaziti u noćne klubove, čak i casina?. Za one očigledno rizične (nešto preko 10% ukupne djece) treba osigurati dodatnu stručnu pomoć. Ili su kapaciteti službi premali, ili smo naprosto presiromašni da bi financirali kvalitetniju brigu i zaštitu djece iz takvih okolnosti koje se oslikavaju u toj obitelji - pita se Sakoman.
- Konačno, tom dečku je u glavi heroin bio zlo. Sve što je povezano s heroinom je bilo nešto protiv čega se on htio boriti a nije nalazio načina itd. i onda konačno, kada mu brat završava u toj nekoj komuni time i prestaje biti izložen direktom pritisku dilera da im da novac koji im je valjda bio dužan, oni se okreću i stišću Filipa. Stišću i stišću. I što da radi s njima? Gledajući čitavu situaciju i ponašanje heroinskih ovisnika u tom getu gdje se on nalazio, očigledno nije našao razloga da s povjerenjem gleda institucije grada i države, koje uključuju i represivni sustav. Radi tog nepovjerenja on nije tražio pomoć od policije, nije vidio rješenje time da se javi represivnom aparatu i kaže „dajte mi pomozite, ovaj mi prijeti“. U jednom je momentu, obuzet bijesom, donio suludu odluku. Očigledno se prije realizacije mučio s tom odlukom duže vremena, jer prema informacijama, danima uopće nije spavao. Adrenalin je bio visok u njegovoj glavi. Ne vjerujem da je nešto uzeo da lakše izdrži taj pritisak.
- Smišljao je i na kraju napravio što je napravio. Promatrajući međuodnos niza čimbenika, bit će „zanimljivo“ kakva će biti procjena sudsko-psihijatrijskog vještačenja njegova mentalnog stanja, njegove ubrojivosti i kakva će biti u konačnosti sankcija- kaže prof. Sakoman.