Ne poznajem Zagreb u kojem Milan Bandić nije gradonačelnik.
U Zagreb sam se doselila kad sam imala 6 godina, on je tad već delao. Taman je ušao u svoj prvi mandat, a ja nisam ni znala što je gradonačelnik. 20 godina nakon sjedim u dvorani kina u SC-u i gledam sve što je Bandić 'izdelao'. Ovoga puta znam što predstavlja funkcija gradonačelnika, a do početka filma 'Kumek' mislila sam da znam i lik i djelo Milana Bandića. Bila sam u krivu.
'Kumek' započinje kadrovima male Tonke, kćeri Daria Juričana, koja još blaženo živi u neznanju jer je premala. 'Tonka je rasla s ovim filmom' jedna je od prvih rečenica. I ona je bitan dio ove priče jer 'Kumek' nije dokumentarac kakav ste očekivali. Nema velikih stručnjaka, neumornih novinara koji godinama kopaju po aferama, a ni druge strane.
Film prikazuje najveće afere Milana Bandića u kojima su većinom isti akteri koji oblikuju i moj i vaš i Tonkin život. Ako se itko ikad i uhvati snimanja detaljnog dokumentarca o svim aferama zagrebačkog gradonačelnika, bit će to serijal za Netflix od 6 sezona. A to nije 'Kumek'. Ovaj film je priča o tome kako je svaki Tonkin dan života tjerao Juričana da dublje istražuje kako su Bandić i ekipa stvorili ovaj Zagreb danas. Istraživanje zašto vrtići plaćaju najam 16 puta veći od nekih stranaka i političara, zašto ne funkcionira odvod, kako to da su nadstrešnice na stanicama zahrđale nakon treće kiše, gdje ide sav taj silni novac. Kumek je film o tome kako je zbog želje da ispravi sve loše, istraživanje Bandića postalo osobno za Juričana.
- Tata mora pobijediti zločestog stričeka da svi mogu dobiti sladoled - tako je Juričan Tonki objasnio zašto se kandidirao za predsjednika. Milan Bandić nije se kandidirao na tim izborima, ali zato na parlamentarnim izborima nije ušao u Sabor, a imao je svega 1789 preferencijalnih glasova.
'Kumek' služi kao jedna točka na i, podsjetnik na svaku aferu koja se možda zaboravila. Ipak govorimo o 20 godina afera. Da su Bandićeve prve afere ljudi, danas bi radili u gradskoj upravi i legalno kupovali alkohol.
Film je na trenutke urnebesan, tužan, zabrinjavajuć. Stegne ti se srce kad upoznaš 'zagrebački model stanogradnje' odnosno kako izgraditi zgrade na mjestu nekadašnjih svinjaca unatoč upozorenjima struke i podvaliti to kao 'pomoć siromašnima'. Razljutiš se kad čuješ kako je prvo uništio Sljeme pa ga prodao Agrokoru i onda radnicima Sljemena donirao šatore za prosvjed na Trgu. A to su samo dvije kapi u moru korupcije, kumovanja, kriminala, lažne rastave i 'gazdarenja'. No ljudi ga svejedno i dalje biraju. I dalje se čuju rečenice 'je uzeo ali je i puno dao', a nije smio uzeti ni lipe. E sad, nije on to sve mogao sam. Tu je i mreža pomno postavljenih i povezanih suradnika još iz dana kad je Bandić bio referent ONO i DSZ-a na Pešćenici i poslušno biračko tijelo. Sve je to ključ Bandićeve vladavine, što se vidi i u filmu. Nakon što je pravi Bandić tri puta odbio razgovarati s ekipom koja stoji iza filma, Juričan je otvorio audiciju za Bandića. Ono što je poveznica između svakog kandidata za ulogu Milana Bandića bila je rečenica:
- Pa je, uzeo je, ali je puno i dao. Moraš malo uzet' kad si na toj poziciji.
I to je onaj urnebesni dio filma, iako se i na to smijemo da ne bismo plakali. Audicije kandidata i gluma izabranog 'Bandića' savršena su protuteža svoj ozbiljnosti ostatka filma, ali i pokazuju naš mentalitet. Taj kult ličnosti kojeg je o sebi stvorio mladić iz Pogane Vlake, tu filozofiju 'malo daš, puno uzmeš i svima objasniš da si glavni'. I vječna mantra 'pustite institucijama da rade svoj posao'. Film ostavlja dojam da institucije zaista i rade svoj posao jer ih vode Bandićevi pajde čiji je posao zaštititi Velikog vođu. Leoparda, kako ga navodno zove jedan poslovni suradnik iz milja.
Ti suradnici trebaju pomoći da se sve riješi. I stanovi, i Fendi namještaj, automobili, dijamanti, rođendani, sredstva za kampanje i vrbovanje birača i Louis Vuitton cipele. A njegova jedina briga je da bude dovoljno karizmatičan da ljudi oproste svaku aferu i radi show gdje god da dođe. Samo sve to kad tad nestane, istopi se sjaj kad iz Remetinca izlazi s cekerima za tržnicu punim svojih stvari. Ili kad se pojavi prije premijere filma o svom 'delanju' u trenirci s novim sloganom kampanje za lokalne izbore. To je mogao biti dobar PR potez, izvučen iz priručnika društva spektakla, dobivanje reakcije kakva god ona bila, samo da se pamti. Ali ni to nije uspjelo do kraja, taj potez je zasjenio jedva razumljivi govor, davanje novčanica Juričanu za knjigu i bijeg iz hodnika kina SC-a. Nisu uspjeli ni navijači ispod svakog članka o premijeri, koji su mahom za profilnu imali grb Grada Zagreba.
U filmu je i isječak govora Milana Bandića kad se kandidirao za predsjednika, onaj u kojem Bandić govori da će građani vidjeti svaku lipu koja ga financira. I tu nije lagao, pogledate li svoje račune, zaista vidite svaku lipu koja ga financira. A ako želite znati sve što smo financirali i financiramo zadnjih 20 godina, pogledajte 'Kumeka', stavlja stvari u perspektivu. Pogotovo kad glavni glumac koji je prije filma obožavao Bandića izgovori rečenicu 'Možda ja ovo sve samo nisam htio čuti.'