"Kada bismo kao društvo i narod bili okupljeni u zajedničkoj snazi kao što smo to bili i krajem ove godine – u bodrenju naše velike nogometne reprezentacije – zaista ne znam gdje bi nam bio kraj", poručio je predsjednik Zoran Milanović u svojoj novogodišnjoj poslanici. "Ponesimo taj vatreni naboj u sljedeću godinu!".

I onda je taj vatreni naboj splasnuo prvoga dana nove godine kad je premijer Andrej Plenković vodio Ursulu von der Leyen po Zagrebu, plaćao joj kave, razbacivao se eurima, pozirao pred kamerama i svojatao uvođenje eura i ulazak u Schengen kao svoj veliki politički uspjeh. Bila je to premijerova predstava.

Predsjednika države nije bilo ni blizu. 

Ili se durio ili se distancirao ili je bojkotirao ili je naprosto bio gurnut na stranu, isključen iz povijesnog događaja za Hrvatsku.

Zokijev "Naprijed!"

I tako je predsjednikova borbena parola s kraja godine, taj Milanovićev "Naprijed!", ostao visjeti u zraku kao ispuhani balon.  

Zapravo, Plenković je bio taj koji je u godinu krenuo s "vatrenim nabojem", dok je predsjednik države ostao na klupi za rezerve. 

Međutim, kad Milanović već govori o "zajedničkoj snazi", postavlja se pitanje kako je on zamislio provesti to u djelo, s obzirom da se državni vrh već godinama gleda preko nišana, međusobno bojkotira, sabotira, vrijeđa i etiketira?

Svađa predsjednika i premijera prenijela se na političku scenu i na čitavo društvo, a zarobila je i državni aparat i institucije. Još uvijek čekamo imenovanje četrdesetak diplomata, državni vrh ne održava sjednice i sastanke, ne dogovaraju se i ne usklađuju, ne pojavljuju na zajedničkim događajima. Osim što su zajednički izbjegli odlazak na Baniju na godišnjicu potresa.

Nisu zajednički čak ni navijali za hrvatsku reprezentaciju, čega se Milanović u svojoj poslanici uhvatio kao ideje vodilje.

Podjela društva

Plenković i Milanović podijelili su društvo na HDZ i one protiv HDZ-a.

I u toj podjeli obojica predsjednika - države i vlade - pozivaju na zajedništvo. Ali samo u svom političkom taboru.

Za Plenkovića, to se odnosi na zajedništvo uz HDZ, za HDZ, iza HDZ-a i u skladu s interesima HDZ-a. Naravno, i zajedništvo oko predsjednika HDZ-a.

Milanović, pak, "zajedničku snagu" spominje u kontekstu "društva i naroda", što ga uvodi u sferu populizma, direktno izabranog političkog vođe koji stoji na čelu naroda nasuprot korumpiranoj eliti, HDZ-u i premijeru Plenkoviću.

Nema, dakle, zajedništva, osim okupljanja oko jednog ili drugog lidera, oko jednog ili drugog političkog brda.

Privatno zajedništvo

Plenković traži zajedništvo stranke, Vlade, koalicije, svojih članova, birača, simpatizera, uhljeba, interesnih skupina naslonjenih na Vladu. Milanović traži zajedništvo opozicije, naroda, građana, svih nezadovoljnika, pa i prosvjednika, svih antihadezeovaca od krajnje ljevice do krajnje desnice, postrojenih u kolonu po jedan iza šefa države.

Zajednička snaga, dakle, svodi se na još žešći obračun dvojice političkih suparnika, koji koriste svaku priliku da se distanciraju jedan od drugoga, da kritiziraju jedan drugoga, da se nabace uvredom i da podijele društvo na "naše" i "njihove".

Kako je to bilo i u Hrvatskom saboru oko izglasavanja odluke o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj.

Žive od sukoba

Nitko ne očekuje zajedništvo, niti ga treba priželjkivati, niti bi to zajedništvo - naročito političkog vrha - bilo spasonosno za društvo i narod. Ali makar bi državni vrh trebao demonstrirati minimum zajedničkih napora da država funkcionira.

I da makar uvođenje eura i ulazak u Schengen ne postanu privatna zabava Andreja Plenkovića i njegovih ministara. 

Nažalost, koliko god Milanović i Plenković govorili o zajedništvu i zajedničkim naporima, oni ipak politički preživljavaju na međusobnim sukobima i obračunima. I nema nikakve sumnje da će "ponijeti taj vatreni naboj i u ovu godinu".