Autor teksta, prof. dr. Boris Podobnik, prodekan je za znanost i šef Business Analyticsa na ZSEM-u te ujedno jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika. Profesor je fizike I matematike na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Ekspert za interdisciplinarnu znanost, teoriju mreža, teoriju igara, migracije i korupciju.
Ako je koronavirus ili stručnije COVID-19 tako poguban, postoji li neka procjena kod kojeg broja oboljelih u Hrvatskoj bi mogao nastupiti raspad zdravstvenog sustava? Ta brojka postoji, a nju određuju statistika i medicinske brojke. A statistika provedena nad oboljelima od koronavirusa u Kini govori kako je stopa smrtnosti u Wuhanu iznosila 4.9%, u provinciji Hubei čiji je Wuhan dio 3.1%, u ostalim provincijama srazmjerno niskih 0.16%, dok je na nivou Kine iznosila već znatno više, 2%. Naivno bi mogli pomisliti kako su te razlike statističke prirode, ovisne o veličini uzoraka, ali nije to u pitanju. Naime, grad Wuhan ima oko 11 milijuna stanovnika što je populacija prosječne EU države. Stoga su te brojke za stopu smrtnosti na različitim skalama ---od grada, preko provincije do države--- različite jer su razine dostupne zdravstvene zaštite i infrastrukture (posebno broj respiratora) na tim skalama bili bitno različiti.
Kako bi razumjeli odakle te razlike u stopama smrtnosti upotrijebimo paralele. U građevinarstvu brana visoka 20 metara spašava živote i imovinu ispod brane ako je razina vode ispod 20 metara, u protivnom katastrofa je neizbježna. U financijama firma je solventna ako su dugovi manji od imovine. A što bi bio kriterij za katastrofu kod COVID-19 za neku zemlju, recimo Hrvatsku? Statistika nije jednoznačna, ali Svjetska zdravstvena organizacija prognozira kako 13% pacijenata treba bolničko liječenje, što je znatno više nego za gripu (0.2%), međutim čak 6% oboljelih su kritični slučajevi koji trebaju intenzivno liječenje s respiratornim uređajima. Sljedeći bitan podatak je upravo broj tih respiratornih uređaja ili stručnije rečeno stacionarnih ventilatora kojih je u Hrvatskoj 771, od čega mobilnih 280 (Index, Jarić).
Pitamo se koji je to broj zaraženih N, koji predstavlja kritičnu vrijednost, odnosno gornju granicu iznad koje situacija sa zdravstvenom zaštitom postaje kritična i zašto? Očito je da iz postotka oboljelih koji zahtijevaju respiratorne uređaje, a to je 6%, i broja raspoloživih uređaja u Hrvatskoj, jednostavnom matematikom dolazimo do jednadžbe N * 0.06 = 711, odnosno N=12,000. Dakle, dokle god je broj pacijenata nešto manji od te kritične vrijednosti od 12,000 zaraženih, zdravstveni sustav bi možda i mogao funkcionirati pod uvjetom da je savršen; o implikacijama toga u daljnjem tekstu. Ako je broj zaraženih u nekom trenutku veći od 12,000, svi kritični novopristigli pacijenti bi jednostavno umirali jer bi svi respiratorni uređaji već bili zauzeti (imajući na umu da bolest može potrajati i do šest tjedana). Ovaj broj od 12,000 zaraženih je na neki način granica između dviju faza, jedne u kojoj zdravstveni sustav funkcionira i one druge. Možemo li očekivati da će u nekom trenutku u Hrvatskoj biti zaraženo više od 12,000 stanovnika? Vrlo vjerojatno po više puta spomenutom svjetskom ekspertu za viruse Marc Lipsitchu s Harvarda koji prognozira da će od 40 do 70% svjetske populacije biti zaraženo s COVID-19. Pokušat ću napraviti projekciju broja zaraženih uspoređujući ga s virusom gripe. Od gripe svake godine obolijeva između 2 i 11% populacije, što bi za Hrvatsku populaciju iznosilo između 80,000 do 440,000 zaraženih. Obje brojke su znatno iznad kritične vrijednosti od 12,000 izračunate za koronavirus u Hrvatskoj. Međutim, na temelju dosadašnjih istraživanja pokazalo se da je koronavirus do tri puta zarazniji od gripe mjeren kroz broj ljudi koji će se zaraziti od jedne oboljele osobe (R0 za gripu 1.28 naspram R0 za COVID-19 između 1.4 do 3.4). Može se očekivati da bi, bez uvođenja radikalnih restrikcija na promet i gospodarstvo, broj zaraženih koronavirusom bio čak puno veći nego u slučaju gripe.
Kao što sam rekao, gornja granica od nekih 12,000 oboljelih je kritična vrijednost do koje bi zdravstveni sustav mogao funkcionirati kad bi država bila savršena, a medicinsko osoblje sve superman do supermana, ne obolijevaju, nemaju obitelji, nikad nisu premoreni, imamo dovoljan broj epidemiologa i brzo smo u stanju seliti pacijente iz Istre u Slavoniju ili obratno. A jesmo li baš tako dobro organizirani? Vjerojatno nismo i baš zato kritična vrijednost od 12,000 zaraženih je nerealna vrijednost. Sustav bi vjerojatno počeo pucati već kod približno 1,000-2,000 pacijenata, a moguće da bi se potpuno urušio već kod nekoliko tisuća zaraženih, možda 4,000-5,000. Za odrediti preciznu kritičnu vrijednost nemam dovoljno podataka, prerano je davati takve procjene, ali potpuno je jasno da kapaciteti hrvatskih bolnica nisu spremni za takav kolaps. Uz obolijevanje medicinskog osoblja dodatni problem kod COVID-19 pandemije je i taj što bi s približavanjem kritičnoj vrijednosti neki pojedinci koji boluju od drugih, možda manje ozbiljnih bolesti bili ugroženi jer bi ih bolnice odbijale primiti zbog fokusiranosti na pacijente zaražene koronavirusom. Jedan kirurg onkolog mi je rekao kako su još prije nekoliko tjedana naše bolnice odlučile prolongirati manje hitne operacije za neka bolja vremena jer su kreveti rezervirani za pacijente zaražene virusom COVID-19. Moj brat liječnik u dječjoj psihijatrijskoj bolnici poslao je dijete s temperaturom 40C u Klaićevu bolnicu i ono je vraćeno jer slučaj nije bilo dovoljno urgentan. A tek smo na početku borbe protiv koronavirusa u Hrvatskoj. Što nas tek čeka kad uistinu poraste broj zaraženih? Bolje nam je paziti se ovih mjesec dva, kako u idućim tjednima ne bi umirali, i to ne samo od virusa COVID-19, već možda i od neke manje opasne bolesti, bezazlene kad zdravstveni sustav funkcionira, ali ne i onda kad je rat ili panika u vremenu pandemije.
Dakle, ukoliko ne bismo sada poduzimali restriktivne mjere, postotak oboljelih od COVID-19 mogao bi se popeti i na 10% (kao u slučajevima teške gripe), što znači da bi u Hrvatskoj oboljelo oko 400,000 ljudi. Prema dosadašnjim procjenama u tom slučaju bi 80,000 pacijenata trebalo bolničko liječenje, a spomenimo, raspolažemo sa 14,460 kreveta. Pored toga 24,000 pacijenata trebalo bi respiratore kojih u našim bolnicama ima 711. Dakle, gotovo svi od 24,000 zaraženih bi umrli. A ne zaboravimo, kad se sustav približava točki puknuća--- kritičnoj točki---stradale bi i trudnice i mnogi oboljeli od drugih bolesti koji bi inače lako preživjeli da sustav funkcionira. Koliko njih? Ne znam, ali ovo je logična slika. Neki misle kako stariji ljudi nisu vrijedni zaustavljanja ekonomije i pri tome često govore o nehumanim postupanjima u Kini. Samo ta “nehumana” Kina je odlučila spašavati starce i teško oboljele, pa odakle onda Zapadu pravo pustiti nemoćne da umru kako bi spasili svijet od recesije? Usput, ne bi umirali samo starci i bolesni, kao što je rečeno.
Tu apokaliptičnu sliku spriječimo, nužne su radikalne mjere, ne samo u prometu i gospodarstvu. Država bi, recimo, morala osigurati svakom građaninu zaštitne maske koje se sada rijetko gdje mogu kupiti, što je sramotno. Država bi morala testirati i slučajni uzorak hrvatskih građana da saznamo koliki je omjer između broja registriranih i broja stvarno zaraženih. Bilo bi poželjno naručiti i nove respiratore ali kako su Njemačka i Francuska stopirale izvoz običnih zaštitnih maski, možda je sad naivno očekivati kupnju respiratora. Sad se sjetimo kako su nam prigovarali kad smo forsirali politiku ''Kupuj Hrvatsko''. Tu vidimo što znači ''u dobru i u zlu na EU način'', jer kad je zlo svatko u EU gleda samo sebe. Ujedno vidimo što dobiješ kad uništiš proizvodnju jer se pouzdaš u druge i svjetsko tržište. Na kraju, s restriktivnim mjerama, ako su one po mogućnosti sinkronizirane s drugim zemljama EU, možda nam uspije pobijediti koronavirus unutar 2 mjeseca i čak djelomično spasiti turističku sezonu.