Život u doba korone potpuno se promijenio. Zabrana socijalnih kontakata koja je na snazi prisilila je na promjene navika svih nas. Posebice obitelji nestalih u Domovinskom ratu.
Budući da se radi o mahom starijoj populaciji koja je pandemijom koronavirusa posebno ugrožena, već više od mjesec dana i predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir s njima kontaktira isključivo telefonom.
U stalnom je kontaktu i s Upravom za zatočene i nestale koja bez obzira na situaciju i dalje radi na rješavanju pitanja nestalih u Domovinskom ratu. Hrvatska danas traga za 1871 čovjekom nestalim tijekom ratnih zbivanja.
Njihove obitelji sve ove godine pokušavaju naći način kao živjeti i nositi se s tim silnim bolom. U tišini pale svijeće, a u ovim teškim vremenima čak ne mogu otići ni do križa ili spomen obilježja zapaliti im svijeću.
Silan protok vremena doveo je do problema nestalih čiji su članovi obitelji preminuli i za kojima više nema tko tragati. Hoće li ih, tko i kako nastaviti tražiti kada se život jednog dana vrati u normalu pitali smo predsjednicu Saveza Ljiljanu Alvir.
- Nezahvalno je govoriti o brojkama, ali najmanje je petero nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu koje nema tko tražiti. Činjenica je da su nestajali mladi ljudi, neoženjeni, koji nisu zasnovali obitelji, koji nisu imali djecu i čiji su roditelji već tada bili u zreloj životnoj dobi. Među nestalima ima i ljudi koji nisu imali braće i sestara ili su njihova braća i sestre tijekom godina preminuli. Taj problem otkrili smo nakon što je preminula prva predsjednica Vukovarskih majki Ana Fituš. Tragala je za sinom Karlom odvedenim iz vukovarske bolnice nakon pada grada 1991. godine. Suprug joj je stradao prije sinova nestanka, a Ana na sve moguće načine pokušavala doći do istine o sinu i ta bol ju je dovela do teškog emotivnog stanja.
- Još u vrijeme kada je Vukovar bio pod srpskom okupacijom, znali su je pronaći na putu prema Vukovaru, kamo se uputila da bi tražila svog sina, i onda bi je vratili nazad. Završila je u domu za starije i nemoćne osobe gdje je i umrla. Mi smo tada shvatili da posebnu pažnju moramo posvetiti potrazi za njezinim sinom kojeg je izgubila 1991. godine. Ona ima još jednog sina, ali on ne živi u Hrvatskoj i mi nemamo njegov kontakt. Iako je on službeni potražitelj, i zbog načina života i okolnosti ne može tragati na način kako to čine obitelji koje su u Hrvatskoj - kaže Ljiljana te dodaje da, kao udruga, s Karlovim bratom nemaju kontakt.
- Imali smo i situaciju jedne majke Ružice. Suprug joj je preminuo prije 1991. godine, a sina Tihomira tražila je kroz našu udrugu i institucije. Ona je također preminula. Njezinog sina više ne potražuju krvni srodnici, ali traže ga hrvatske institucije. Mi kao udruga nastavili smo prikupljati informacije o njemu, voditi evidencije kao da mu je majka živa, njegovo ime spominjemo svaki puta kad se govori o toj grupi koja je odvedena iz vukovarske bolnice. Iako nemamo kontakt ni s Karlovim bratom, jer majčine kontakte nije nastavio, pretpostavljam da institucije imaju kontakte i podatke i da bi u slučaju pronalaska Karla Fituša on bio taj koji bi preuzeo posmrtne ostatke i odradio sve što se nakon toga čini - kaže Ljiljana i dodaje da će i dalje tragati i za tim ljudima koji nemaju živuće srodnike.
Pritiskati institucije, spominjati njihova imena, tražiti njihove suborce i povezivati sve detalje oko okolnosti nestanka.
- I na kraju sve to predati hrvatskim institucijama kako bi oni mogli riješiti te sudbine. Članak osam Zakona o nestalim osobama u Domovinskom ratu propisuje da je član obitelji taj koji traži nestalu osobu. Ako više nema krvnog srodnika, tražiti ga može prijatelj, kum, suborac. Ukoliko nema ni takvih, traženje preuzima Ministarstvo hrvatskih branitelja. Država se zakonom obvezala nastaviti tražiti te osobe i dostojno pohraniti njihove posmrtne ostatke - zaključila je Alvir.
VIDEO: