"Rusija rat ne smije izgubiti, ona si to ne smije priuštiti. Rusija rat mora dobiti, iz vlastite vizure oni ga moraju dobiti".

Zamislite da je netko tako govorio za Hitlerovu Njemačku. Ili još bolje, za Miloševićevu Srbiju. 

Ali evo, predsjednik Zoran Milanović to sada govori za Putinovu Rusiju koja od veljače uništava Ukrajinu, okupira njezin teritorij, ubija njezine stanovnike, neselektivno granatira njezine gradove i naseljena područja. Baca dronove po glavama kao odmazdu za svaki pokušaj ukrajinskog otpora.

"Jedini način koji ja vidim da bi mogao dovesti do prestanka ove agresije na Ukrajinu je da se promijeni vlast u Rusiji", rekao je jučer Milanović. 

A promjene vlasti očito neće biti bez vojnog poraza.

Zabrana obuke

Ovo je samo još jedna u nizu izjava kojima je predsjednik Milanović pokazao razumijevanje za poziciju Putinove Rusije, o kojoj već mjesecima vodi više računa nego o napadnutoj Ukrajini. Čijim vojnicima i časnicima neće dozvoliti da dođu na obuku u Hrvatsku, čime je zaradio gromoglasne komplimente ruskih medija.

Zamislimo da ih je dobio od Miloševićevih medija.

I ovo, nažalost, nije usamljeni incident, niti omaška, niti usputni komentar osobe za koju se ujutro ne zna što će do popodneva ispaliti. To je brižno oblikovani politički profil hrvatskog predsjednika, i to onoga kojeg poslušno, poput pačića u koloni, slijedi lijeva oporba u Hrvatskoj.

Čuvajmo turizam?

Koja, pak, zajedno s nacionalističkom desnicom, poručuje da neće odobriti obuku ukrajinskih vojnika i časnika, navodno zato što je Hrvatska turistička zemlja. Drugim riječima, zemlja koja je izašla iz rata i tražila saveznike gdje god ih je mogla naći, sada odbija pomoći zemlji koja nas je među prvima priznala.

Pritom Milanovićevu izjavu ne treba uzeti ozbiljno: predsjednik je rekao da će uložiti veto za ulazak Finske u NATO i da će Anti Bačiću zabraniti ulazak u Ratnu školu, pa znamo kako je to završilo.

Ipak, posve je jasno da Milanović od početka rata nastoji sabotirati svaki oblik pomoći Ukrajini, pa i puno više od toga. 

Njegove izjave uklapaju se u politiku koja udžbenički slijedi proruske obrasce, odnosno slijedi politiku koja je godinama uz pokroviteljstvo Rusije promovirala desni populizam, novi suverenizam, nacionalizam, negdje i fašizam, politiku koja se manifestirala kroz antivaksere i teoretičare zavjere, kroz antimanjinsku i iliberalnu politiku, kroz prkošenje Europskoj uniji i NATO savezu. 

Što bi Tuđman napravio?

To je politika Viktora Orbana, Silvija Berlusconija, Marine Le Pen, kao i Donalda Trumpa i drugih političkih opcija preko kojih Vladimir Putin godinama destabilizira Zapad i podriva liberalnu demokraciju.

A kako bi podebljao svoj kredibilitet i opravdao zabranu obuke ukrajinskih vojnika, Zoran Milanović pompozno je jučer zavapio: "Tuđman to nikad ne bi radio".

Tako se Milanović i javno deklarirao kao sljedbenik Franje Tuđmana.

Što bi njegovi birači, zajedno s njegovim političkim saveznicima, trebali imati na umu.

Kad ih već ne smeta činjenica da se Milanović svrstao uz bok Viktoru Obranu, Miloradu Dodiku, Aleksandru Vučiću, Silviju Berlusconiju, Marine Le Pen i drugim europskim političarima koji podržavaju ili simpatiziraju Rusiju.

Svi su oni ruski igrači

Ima tu još jedna zanimljiva situacija. Kad se Milanović brani od optužbi da je ruski igrač, uzvraća tvrdnjom kako je Andrej Plenković predao Agrokor Rusima. Pa ako je to točno, kako to da se onda Milanović nije prometnuo u gorljivog antiruskog igrača? Kad već automatski prkosi svemu što Plenković radi?

Zar su sad obojica na istoj, "proruskoj" strani?

Ipak, ključna je i dozlaboga sramotna činjenica da Milanović, uz pomoć dobrog dijela oporbe, odbija pomoći zemlji koja je žrtva brutalne agresije, koja se bori za vlastiti  opstanak, čiji građani ginu pod terorističkim bombardiranjima. Čime direktno asistira ruskim interesima.

A pritom ni ne razmišlja o tome da Ukrajina mora iz ovog rata izaći kao pobjednik.

Što je s Ukrajinom?

Nije Milanović niti jednom još izjavio da "Ukrajina rat ne smije izgubiti", da "Ukrajina rat mora dobiti".

Kao što ga je morala dobiti Hrvatska, da bi napokon zaokružila svoj teritorij i zaustavila Miloševićevu Srbiju. 

Milanović, i kroz ovaj odnos prema Rusiji, ponovno iskazuje veće razumijevanje za agresora, nego za njegovu žrtvu, pokazuje više osjećaja za diktatore i silnike, nego za one koji te silnike nastoje zaustaviti.

Uz gromoglasno obožavanje ruskih medija. I Vladimira Putina, naravno.