Situaciju u Washingtonu, na Capitol Hillu ovih dana uživo prati Ivica Puljić, novinar Al Jazeere Balkans. U izravnim televizijskim javljanjima doživio je svašta. Pobunjenici su mu upadali u kadar, preuzimali riječ, dovikivali da počne govoriti istinu, da je Trump pobijedio.
POGLEDAJTE VIDEO
Krajnja desničarka vikala mu je "Komunisti! Kina! Nećete više!", na što je Puljić uzvratio "Imamo novu dopisnicu iz Washingtona". Kroz sve te situacije jedrio je na vjetru sarkazma uspješno se obračunavajući s razularenom gomilom, pa su gledatelji mogli samo uputiti riječi hvale na odlično obavljenom poslu.
Zato smo danas porazgovarali s Puljićem, da vidimo kakva su njegova stajališta oko svega što se preko bare događa.
Kako izgledaju vaši radni dani sada u Washingtonu?
- Dinamični, dugotrajni, prepuni zbivanja i informacija. Naporno je, ali ovo su zlatna vremena za novinare i medije. Vijesti stižu jedna drugu, treba sve snimiti, objasniti, potražiti sugovornike, analitičare, treba montirati, dogovarati se, pa tek onda pred kamere. Onda opet sve isto, skoro 24 sata, baš kao ime vaše novine.
Je li napad na Kongres jedno od onih izvještavanja koje ćete pamtiti cijeli život? Možete li to usporediti s nekim drugim događajem u modernoj povijesti, a kojem ste svjedočili?
- Pamtit ću to, svakako, ali ne bih rekao da je bio najveći izazov u mojoj karijeri. Ja sam se javljao iz šest ratnih zona, bio sam zatvaran od strane JNA i vojnog suda u Sarajevu, pred sami početak napada na moj grad 1992. godine. Bio sam zarobljen kod Bosanskog Broda u ožujku 1992. godine od strane JNA i lokalnih četničkih postrojbi, kako su sami sebe ponosno nazivali. Pretučen sam u Hrvatskoj, kod sela Dalj 1991. godine s polomljenim rebrima i vilicom, opet od strane paravojnih srpskih grupacija.
Mimo bojišnica, u Americi sam bio grubo uhićen kada sam pratio velike prosvjede i nerede u Fergusonu kod St. Louisa. To su mi učinili “nježni” momci iz SWAT tima. Ne znam više ni sam koliko sam puta plakao zbog suzavca, oglušio zbog eksplozija, koliko je puta oružje bilo upereno u mene… Ima toga još, ali da vas ne gnjavim. Dakle, ovo kod Kongresa nije bilo najstrašnije.
Izgledalo je kao da se niste uzrujali kad su vam trumpovci upali u kadar. Jeste li zaista bili toliko mirni koliko se na ekranu činilo? Je li vas strah ponekad raditi svoj posao?
- Da, bio sam miran. Ja sam bio u Sarajevu do studenog 1994. godine dok je grad bio pod opsadom i tu sam naučio da je najbolje biti smiren i razmišljati bez panike. S druge strane, ja sam krupan čovjek, neće na mene tek tako krenuti oni koji su manji od mene. Kod Kongresa su, uostalom najagresivnije bile – žene, zar ne? Prema tome, bio sam potpuno miran, a pošto sam ja vezan uz Sarajevo i Split, onda mi je prirodno da pridodam napetim situacijama malo humora.
Je li me strah ponekad raditi moj posao? Naravno da jeste, samo budale ne znaju za strah, ali čovjek se može istrenirati i stvar je u adrenalinu koji pomiče strah u stranu.
Smatrate li da je Trump mogao obuzdati ovu rulju da je htio? Mislite li da su oni projekt spin doktora?
- Naravno da je mogao, ali nije. On ih pozvao da idu do Kongresa i da budu čvrsti i divlji. On u potpunosti snosi odgovornost za ta zbivanja, za smrt četvero prosvjednika i jednog policajca, za uništavanje imovine i širenje straha i mržnje. Ovo je kulminacija četiri godine rastakanja Sjedinjenih Država, uništavanje demokratskih vrijednosti i medijskih sloboda, udaljavanja od dokazanih saveznika i približavanja diktatorima. I neprestanog laganja. Americi će trebati mnogo vremena i mnogo pametnih ljudi da poprave štetu koju je nanijela jedna budala iz Bijele kuće.
Trumpovi pristaše (a i obični teoretičari zavjera) često optužuju medije za lažno izvještavanje bez da su pročitali tekstove ili pogledali priloge. Isto je bilo i u vašem slučaju susreta s ovim osobama, vikali su da kažete istinu, iako je istina ono što ste cijelo vrijeme govorili. Što je uzrok ovih ljudi? Jesu li za cijeli ovaj incident i pokret QAnon, ali i ravnozemljaše i ljude-gušteraše, krive društvene mreže?
- Čudna su ovo vremena. Internet nam je od velike pomoći, ali zna biti i od velike štete. Ja mislim da smo slična društvena zbivanja imali i ranije, ali nije bilo objavljivano. Sada se sve snima, šalje, interpretira… Ljudi su ovisnici o informaciji i nije ih teško napraviti budalama kao što to čini QAnon širenjem suludih konspirativnih teorija. Ako čovjek ne može samostalno zaključiti da nije istina da se tijekom cijepljenja protiv koronavirusa ne umeće čip u vaše tijelo, onda vam ni dragi Bog ne može pomoći. Dakle, imaju izbor – biti glupa ili pametna osoba ili biti ovca koja slijedi luđake.
Ima još jedna stvar kada govorimo o medijima koja je bolna. Samo pola sata prije nego sam imao prvo javljanje uživo za Aljazeeru, to je učinila i Branka Slavica, dopisnica HTV-a iz Washingtona. Ali, upravo su tada veze bile u prekidu i Branka se nije mogla javiti. Prošla je kroz nasilja na ulicama, kroz bačene suzavce, prijetnje da dođe do Kongresa i onda se satelit okrenuo protiv nje i HTV-a.
Ona je očajnički pokušavala opet uspostaviti vezu, ali kao novinar ne možete tu ništa učiniti. Branka je ostala, bila je udaljena dva metra od mene sve vrijeme, prošla kroz sve što sam ja prošao, ali iza kamere, sve s nadom da će se nekim čudom moći uključiti u program. Navečer smo zajedno otišli s Capitol Hill-a izbjegavajući probleme s policijskim satom.
Kada je stigla kući javila se u program. Onda je netko stavio njenu fotografiju kako se javlja iz kuće i moju, kako se javljam ispred Kongresa. Niti je Branka Slavica razmažena niti sam ja junačina. Meni su se kockice složile njoj nisu. Branka je vrlo cijenjena među dopisnicima u Washingtonu, ona sama snima i montira, vuče tešku opremu. Pratila je potrese, pandemije, tornada, poplave, u Meksiku je snimala najokrutnije narko bande. I onda netko, tko sjedi na udobnom kauču negdje u Hrvatskoj, zalijepi Branki etiketu na čelo koju ona ne zaslužuje. Ja jednostavno ne mogu šutjeti o tome.