Kako se nebitnim i malim stvarima zamaramo, svađamo se, tužni smo, nezadovoljni životom. Svi mi nezadovoljnici (a manje više smo svi takvi) olako shvaćamo život i mislimo da imamo pravo na sve što život pruža, želeći uvijek više, grabeći tuđe, no kad ovo pročitamo, kao da dobijemo otriježnjenu pljusku. Kako je stvarno malo potrebno da bi čovjek bio sretan, samo to ne znamo, jer svi želimo i grabimo više, bolje. Svaka čast obitelji i djevojčici kako se nose sa hendikepom, sa životom! Mnogo sreće i uspjeha, te da država i dobri ljudi pomognu u daljnjem školovanju, što je najveća želja ovoj hrabroj djevojčici.