Cigarete na stolu, neukrotiva “kuruzna” kosa, stalne gestikulacije i traženje pravog položaja na stolcu - Robert Prosinečki. Malo je naših sportaša prema kojima osjećam izniman respekt - nije ni moja sportska karijera za baciti - ali Prosinečki je definitivno jedan od tih. Ne samo zbog igračke karijere, koja je impresivna, ne samo zbog epiteta “posljednjeg nogometnog romantičara”, koji mu je prišiven, nego i zbog toga što je nekako ostao svoj cijelo vrijeme. Izvan tokova dnevne politike, bez devalvacije, ridikulizacije i prostituiranja onoga što je kao igrač učinio, ide nekim svojim putem i uspijeva zadržati karizmu.

Već su predstavljanje i uvod pokazali da je moj respekt bio prevelik; iako sam ponudio autorizaciju budućeg razgovora (i ponovio to još nekoliko puta), rekao je da je to nepotrebno. Možda ima povjerenja, možda mu je svejedno hoću li nešto pogrešno formulirati, a možda je već toliko toga o njemu rečeno i napisano da nikako ne mogu pogriješiti.

Prosinečki stvarno voli razgovarati o nogometu, gdje baš i nisam na svom terenu, ali i o sportu općenito, a doktorirao sam na odnosima u nekim drugim sportovima, imamo zajedničkih tema i interesa i vjerojatno bismo sjedili dugo, dugo, da nije krenuo na tekmu Rijeka-Dinamo. No i ovo je bilo sasvim dovoljno da ga, mislim, upoznam, da shvatim kakvi “ćukovi” obitavaju ispod te žute kose. Krenuli smo od kraja, od trenerskog posla.

Express: Jesi li ti dobar trener?

- ...(šutnja)... Nemam pojma. Najteže je govoriti sam o sebi i procjenjivati vlastite domete. Svaki trener treba učiti, i oni najbolji trebaju stalno učiti, pa tako i ja. Dobro su mi došle četiri godine samostalnog rada, griješio sam, ali sam učinio i dobrih stvari u te četiri godine. Ambiciozan sam sigurno, a jesam li stvarno dobar, pokazat će se s vremenom. Želim biti sve bolji i bolji, i trudim se da postanem sve bolji i bolji.

Express: Spomenuo si ambiciju, do kuda ta ambicija seže?

- Čim sam se počeo baviti ovim poslom, želio sam doći najdalje što se može doći, jednog dana do velikog i ozbiljnog kluba. Hoću li to i uspjeti? Tko to zna, tko to može reći? Treba imati i nešto sreće da se uđe u taj krug, u krug trenera koji vode velike europske klubove. No zadovoljan sam s onim što sam dosad napravio, dobre stvari ću pokušati zadržati, loše ću pokušati ispraviti. Recimo, ova posljednja etapa u Turskoj počela je izvanredno, pa je otišla u pogrešnom smjeru. S vremenom sam shvatio da je u svemu najvažnija selekcija, treba dovoditi igrače koji se uklapaju u trenerovu viziju igre. Naravno, prema mogućnostima koje trener ima radeći na određenoj razini. I to tako da prije treba uzeti karakternog igrača nego nekarakternog znalca.

>>> Više pročitajte u Expressu