Mauro Lacovich, psiholog i psihoterapeut iz Rijeke, odlučio je napraviti pravo maleno čudo. On knjige za djecu piše već preko 10 godina, a ovaj puta je htio preokrenuti taj proces i dati djeci mogućnost da sami stvore svoju savršenu priču.
On trenutno živi u Irskoj pa je za njega bio pravi izazov smisliti način na koji će one najmlađe uspjeti pretvoriti u autore i ilustratore. Odlučio je napisati objavu u jednu Facebook grupu namijenjenoj ljubiteljima knjiga, a od tog trena priča o Čarobnjaku Pufiću počela se razvijati.
- Vidio sam slikovnicu koju je napravio jedan autor u suradnji s djecom i odlučio sam se okušati u toj avanturi, ali s nekim izmjenama. Ja nisam htio biti autor knjige, htio sam biti samo ‘alat’ pomoću kojeg će djeca stvoriti pravu knjigu, priču i ilustracije. Htio sam da sva djeca budu jednako zastupljena i ravnopravna, što znači da nisam htio birati elemente priče i ilustracije koje ću uključiti, već sam iskoristio doslovno sve. Sve ideje, neovisno o tome jesu li bile jedna riječ ili cijeli zaplet I rasplet - započeo je mladi autor ili, u ovome slučaju, dječji pomoćnik.
Prvo je Mauro nacrtao Čarobnjaka Pufića i započeo priču, a djeca su osmišljavala probleme, situacije, zaplete i rješenja njegovih avantura u Izgubljenoj Šumi.
Kada je napisao objavu na Facebooku, nije mogao niti pomisliti na to da bi mu se mogli javiti roditelji čak 30 djece. S vremenom, zbog obaveza, neki su odustali, a sada su ponosni autori knjige, uz Maura, Mia Kelkedi, Greta Kleva, Laura i Nikola Krajina, Elena I Mateo Kršek Belančić, Emilija Marijanović, Rea Nađ, Lea i Sebastijan Pavić.
. Za Pufića je zanimljivo da su na njemu radila i neka djeca s teškoćama i zato je važno naglasiti da ovo pokazuje kako teškoće u razvoju ne znače nikakvu konačnost mogućnosti. Jedan sedmogodišnjak s autizmom je nakon čitanja slikovnice ispričao i nacrtao slikovnicu o Pufiću u potrazi za izgubljenim blagom - dodao je autor.
Među ponosnim roditeljima malenih autora je i Danijela Pavić, čija su djeca Lea (6) i Sebastijan (8) bili presretni što će uz druge moći napraviti vlastitu slikovnicu. Ona je profesorica hrvatskog jezika i književnosti pa je svoju ljubav prema knjigama prenijela i na svoju djecu.
Sve su složili u samo tri mjeseca
- Lea oduvijek obožava čitanje. Sebastijan ima autizam, a na jednoj od prvih terapija učio je kako okretati stranice knjige. Od tada je toliko napredovao da ga sad nekad pronađem kako zaspe uz svoje najdraže knjige - kaže majka dodajući kako je Mauro odlično uspio uskladiti želje svakog malenog autora.
- Vidjeli smo tu objavu i htjeli sudjelovati, a cijela se priča potpuno spontano plela. On je sve te crteže i ideje uzimao i slagao u priču i ne mogu vjerovati da je to sve nastalo u samo tri mjeseca - ispričala je majka.
Kada je vidio koliko njegova sestra Lea uživa u crtanju likova iz knjige, Sebastijan se također htio priključiti, a Maura je ta ideja oduševila.
- Mauro je znao da je Sebastijan polaznik Centra za autizam. Rekao je mome sinu: 'I da nacrtaš točkicu ili crticu, ja ću joj u slikovnici naći mjesto’. Oduševio me jer nije radio nikakvu razliku među djecom - kroz smijeh nam je rekla Danijela.
Ona je htjela svoju djecu iznenaditi, jer niti oni nisu očekivali da će knjiga tako brzo biti u njihovim rukama pa ih je odvela do kioska, ali im nije rekla po što idu. Kada su vidjeli svoju slikovnicu, nisu mogli vjerovati, a osmjesi im se nisu micali s malenih lica.
- Terapeutske priče za djecu su mi posebna strast, a u njima sam razvio svoj stil. Često priče dijelimo na poučne, to jest, terapeutske i ostale jer nismo svjesni da zapravo svaka priča može biti terapeutska, jer naš doživljaj priče ne mora imati nikakve veze s time kako će netko dijete doživjeti priču. Desetero djece istu će priču doživjeti na različite načine, a svaki će način biti temelj na onome kako to dijete percipira svijet pa samim time i na način koji je njemu potreban da nešto nauči - dodao je Mauro.
- Dobio sam jako puno poruka od roditelja čija su djeca inspirirana Pufićem počela smišljati priče i crtati, iako ranije nisu pokazivala interes za tako nečime. To je nešto o čemu nisam razmišljao. Trebamo biti svjesni da su djeca danas izložena visokim kriterijima I zahtjevima te da se vrednuje i hvali samo ono što je najbolje i savršeno pa se time svima koji nisu izvrsni šalje poruka da su manje vrijedni ili da nisu vrijedni pažnje. Ova knjiga daje jednako važnost svima i pokazuje da umjetnost ne poznaje granice - zaključio je Mauro.