Zahvaljujući riječkim humanitarcima, uvijek istim ljudima dobre volje, koji već godinama pokazuju svoje veliko srce i pružaju ruku pomoći potrebitima, iz ralja rata u Ukrajini spašeno je već nekoliko obitelji, uglavnom majki s djecom.
- Ti ljudi su naši anđeli, zauvijek ću im biti zahvalna i čuvati ih na posebnom mjestu u srcu. Možete biti ponosni na vaše ljude koji su učinili sve kako bi nas izbavili iz bombardiranih, razrušenih i uništenih područja obuhvaćenih ratom u Ukrajini. Toliko suosjećanja i empatije nemoguće je opisati riječima i neizmjerno sam ganuta svime što su za nas učinili. Male stvari poput košarice voća, igračkica za djecu, higijenskih potrepština i poruke dobrodošlice napisane na našem jeziku, koju ću uokviriti, a koje su nas dočekale u motelu, pojačale su mi vjeru da dobro pobjeđuje zlo, koje je vaš narod i sam već proživio prije 30 godina - zahvalna je Ukrajinka Marija Dmitruk (38), majka četvero djece Božene (3), Jaroslave (10), Ane (13) i Ilije (16), koje su, nakon 40 sati vožnje, iz Ukrajine u Rijeku dovezli Saša Pavlić i Igor Ferk.
Naime, nekoliko dana prije početka rata Marijin suprug, časnik u vojsci, koji je nedavno ranjen na bojištu, rekao joj je kako predosjeća siguran početak rata. Do tada je mlada obitelj uživala u mirnom okruženju svoje kuće s vrtom i voćnjakom gdje su njihova djeca, ljubitelji glazbe, svirali harfu, cimbalo, orgulje, bavili se sportom, jahali konje...
- Nitko od nas nije vjerovao u početak rata, čak ni rodbina u Rusiji, ali nažalost obistinilo se ono najgore. Suprug i moj brat morali su na ratište, a mi smo se preselili u kuću na selu, u predgrađu Kijeva. U danima koji su uslijedili nestalo je struje, vode, interneta, namirnica u trgovinama. U daljini su se svakodnevno čule gromoglasne eksplozije. Svakih nekoliko kilometara nalaze se punktovi s vojnicima ozbiljnih lica i zastrašujućih uperenih pušaka. Suprug je inzistirao da napustimo zemlju, ali ja sam se nadala da ovakva situacija neće potrajati. Jedno jutro molila sam boga da mi da neki znak što nam je činiti i u roku od 15 minuta gromoglasna bomba raznijela je kuću naših susjeda. Tada sam nazvala Igora i Sašu, čiji sam broj dobila od prijateljice čiju obitelj su tjedan dana prije već spasili na isti način. Oni su bez puno priče rekli da dolaze po nas. Spakirali smo najnužnije i krenuli - priča nam učiteljica književnosti i engleskog, čija su djeca iza sebe ostavila sretno djetinjstvo, rodbinu, prijatelje, ali i ono najteže - oca koji je u međuvremenu ranjen na bojištu i trenutno se nalazi u bolnici.
- Jako sam zabrinuta. Naime, moj suprug već je sudjelovao u ratu 2014. godine i dugo vremena je tad proveo kao zarobljenik, daleko od kuće, tako da smo te teškoće već jednom prošli, ali ništa vas ne može pripremiti na strahote koje rat nosi - tihim glasom kaže zabrinuta majka grleći svoju djecu.
Saša i Igor, koji su zbog ove obitelji prevalili 40 sati vožnje, upoznali su se preko neumorne humanitarke Jasne Vrhovac iz Udruge HU "Pomozimo" - (riječka građanska inicijativa), koja u suradnji s Majom Sever, koja s terena ratišta traži pomoć za izbjeglice, Sandrom Grozdanov iz udruge CeKaDe te udruge "Koga briga", nalaze rješenja potrebitim ljudima i djeci.
- Prvi put sam s paterom Giom Grljem išao po dvije majke s djecom na mađarsku granicu. Ovaj put me Jasna, koja se javila oko pomoći financiranja puta, spojila s Igorom koji je ponudio svoj kombi za prijevoz. Novac za put, koji košta oko pet tisuća kuna, skupljen je donacijama preko udruga tj. uvijek iste ekipe divnih ljudi i vjerujte mi, to je najbolje utrošen novac jer ljudski život i mir nemaju cijenu, naglašava Saša, poznati riječki aktivist za pomoć ljudima u nevolji, teško bolesnoj djeci, poplavljenim područjima, stradalima u potresu...
Dug put spašavanja i ulazak 15 kilometara u samu Ukrajinu bio je pun emocija, no dečki su ga bez premca spremni ponoviti.
- Uzmite u obzir da je 40 sati vožnje s nama u autu bilo četvero divne, male djece i njihov mačak, koje se nije moglo čuti, a sigurno im je bilo puno teže nego nama dvojici. Najgore je bilo deset sati čekanja na Rumunjskoj granici gdje se svaki auto u kilometarskoj koloni, iz nama nepoznatih razloga, pregledavao u prosjeku pola sata. Prizor jednog drvenog mosta na granici, kojeg su po hladnoj zimi, u skijaškim odorama prelazile kolone majki s djecom, bježeći s ruksacima na prsima i leđima, prekriven igračkama koje su poispadale djeci putem, lomio je srce i punio oči suzama. Da smo imali više mjesta, sve bi ih povezli, kao što smo, na zamolbu graničara, povezli i teško bolesnog dečka koji je krenuo k ocu u Italiju, kažu Saša i Igor.
Svi koji žele pomoći, mogu to učiniti donacijom na:
HU “POMOZIMO” IBAN: HR6124020061101067852
UDRUGA “KOGA BRIGA” IBAN: HR9823400091110890092