"Imao sam lijepu mladost, s pjesmama i uz radost, išao sam ja u školu, u ljubavi i slobodi. Moj narode vidi sada, ove frke, ovog jada. Od bijede mi vlasi sijede, od gorčine i od rata. Uz gorčinu i uz rat nest'a, Bože mili, brat. Što to čini, Bože, rat, kad će doći kući brat. Prolaze godine. Brat mi u snovima. Mili Zdenko reci što ću; ti dolaziš u san noću, obećavaš 'ja ću doći', reci, Bože, hoće l' moći kući doći. Hoće doći, mora doći, vidi pogled što govori, još su živi tvoji snovi tamo negdje u visini, blagi pogled u daljini, teče ljubav ta bratska, živjela nam Hrvatska", izrecitirao je Mirko Iličić u jednom dahu i zaplakao. Pjesmu koju je napisao još tijekom rata posvetio je svom nestalom bratu Zdenku Iličiću, hrvatskom policajcu i dragovoljcu koji je nestao nakon pokušaja obrane Bogdanovaca.

POGLEDAJTE VIDEO:

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video Video: KanalRi

Mirko (52) nepokretan je i u invalidskim kolicima od 1990. godine nakon stradavanja na poslu. Uzdao se da će Zdenko brinuti o njemu jednom kad starih roditelja ne bude.

- Između rata i brata moj je Zdenko izabrao rat. Rat je završio, Zdenko je nestao, a ostao je nepokretni brat. Ne zamjeram mu. Ponosan sam na njega. I ja sam se tijekom tog vremena nadao da ću stati na noge i pridružiti mu se u obrani Hrvatske, ali to se, nažalost, nije dogodilo - tiho nam je 2019. govorio Mirko, dok mu je mama Antonija (72) pomagala obuti cipele kako bi ga u kolicima izvela na zrak. Njih dvoje žive u Vrbanji. Tata Zdravko umro je 2011. godine ne dočekavši da pronađe nestalog sina. Sestre su se udale i otišle.

- Uz dva sina imali smo i dvije kćeri. Bila sam domaćica, a suprug je radio u PIK-u. Zdenko je završio osnovnu školu, dalje nije htio. Radio je svašta i bio dobar majstor. Imao je stalnu djevojku i trebali su se vjenčati. A onda su se zaredale nesreće. Mirko je završio u kolicima, a Zdenko u travnju 1991. otišao u policiju. Imao je 25 godina. Bila sam izgubljena - prisjetila se tih nesretnih godina Antonija. Gledala je u drugoga sina koji je sjedio pored nje u invalidskim kolicima. Kad se zaratilo u Vukovaru, Zdenko je prvo njemu otkrio da želi ići u policiju. Pitao ga je što misli o tome i da li da ide.

"Ne mogu ti ja to reći, to mora biti tvoja odluka. Ja znam što bih ja", rekao mu je i to je bratu bilo dovoljno za odluku.

- Kad mi je rekao da želi ići u policiju, plakala sam dan i noć. Stajao je pored stola pola sata ne znajući kako da mi to kaže. Htjela sam ga zavezati da ne ode. Dolazili su ovdje policajci na dogovor s njim. Rekli su mi: 'Sad možete biti ponosni na sina, i on će biti u policiji'. Bojala sam se da mu se nešto ne dogodi. Ali, eto, njegova je volja bila jača. Plačući sam ga ispratila. 'Zdenko moj, nemoj me molim te ostaviti. Tko će o nama brinuti? Molim te ne odlazi.' Samo me zagrlio i rekao da čuvam Mirka i da ga ne ostavljam. Tog 29. rujna 1991., kad sam ga ispratila na položaj, vidjela sam ga zadnji put - tužno nam je rekla Antonija.

Prije nego što će otići na posljednji položaj, Zdenko je zvao sva lječilišta po Hrvatskoj kako bi našao smještaj i liječenje za nepokretnog brata. Samo zahvaljujući njegovoj upornosti, Mirko je dobio poziv na liječenje u Sloveniju i tamo dospio u listopadu 1991. godine, nakon evakuacije Vrbanje.

- Kad je Mirko otišao u Sloveniju, iz Zagreba sam otišla kćeri u Slavonski Brod. Raspitivala sam se o sinu, ali svi su šutjeli, izbjegavali razgovor o tome, da bi mi na kraju rekli da su došle vijesti da je Zdenko poginuo. U policiji nisu htjeli reći ni gdje ni kako. Kasnije sam saznala da su pri ulasku u Bogdanovce upali u sačekušu. Zdenko je vozio kombi koji je pogodila granata. Danima sam plakala, nisam mogla to prihvatiti, a onda se dogodilo čudo. Nazvao nas je Mirko iz Slovenije i rekao da su u Areni objavili tekst o vukovarskoj bolnici i da je na slici naš Zdenko. Sa zavojima oko struka ležao u podrumu vukovarske bolnice. Zvali smo doktoricu Bosanac da provjerimo kad je ta fotografija nastala i zna li što se dogodilo sa Zdenkom - nizala je Antonija, koja je potom dala i oglas u Arenu da tragaju za Zdenkom.

Na oglas im se javio mladić iz Otoka, vozač sanitarnog vozila.

- Ispričao nam je kako je nakon napada ušao u Bogdanovce i naišao na ranjenog Zdenka. Pokupio ga je i odvezao u vukovarsku bolnicu. Posjećivao ga je sve dok Vukovar nije pao, a dalje o njemu više ništa nije znao. Doktorica Bosanac potvrdila je da je Zdenko iz bolnice s nekoliko ranjenika odvezen u Borovo Commerce nekoliko dana prije pada grada i od tamo mu se gubi svaki trag - rekli su Antonija i Mirko, koji su se još dugo nadali da će pronaći Zdenka u nekom od srbijanskih logora, ali su se sa svake razmjene zarobljenika vratili doma razočarani.

- Godinama to ne mogu prihvatiti. Još imam neku nadu da je živ. Bili smo na svim razmjenama, čekali ga u Nemetinu i Osijeku. Netko nam je rekao da ga je vidio u jednom od autobusa. S visoko podignutom njegovom slikom gurala sam se između ljudi kako bih došla do vrata autobusa, zagledala lice svakog čovjeka ne bih li prepoznala sina. Čekali smo i čekali dok svi nisu otišli - rekla je Antonija. Priznala je da je Zdenko s njom i danju i noću.

- Nikad nije lakše. U početku sam stalno plakala. Natopila sam i sve njive i sve vrtove. A sad više nemam ni suza - zaključila je Antonija.