Što je zemlja manje korumpirana, to je i transparentnija, jer pošteni ljudi nemaju što kriti. Naprotiv, tamo gdje je korupcija visoka, od države ne možeš dobiti čak ni informaciju o tome koliko je ljudi zaposleno u državnim firmama. A jasno je zašto se takve informacije kriju. Prvo, državne firme su mjesta masovnog uhljebljivanja po stranačkom ključu.

Dakako, riječ je o monopolima koji na tržištu nemaju konkurenciju. Branitelji javnih poduzeća često će naglašavati uspješno poslovanje HEP-a mjereno ukupnom dobiti koju to poduzeće uplaćuje nazad u proračun, no pri tome zaboraviti primjerice gubitaše kao što je HŽ ili Croatia Airlines. No i studenti prve godine ekonomije znaju da su monopoli neefikasni - da naplaćuju više cijene i proizvode manje nego kada postoji konkurencija.

Drugo, brojke su vrlo vjerojatno veće nego što je percepcija građana, jer da su manje, rado bi se političari pohvalili i objavili ih javnosti. Fascinantno je da u 21. stoljeću ne mogu doći jednim klikom do podatka koji je broj zaposlenih u javnom sektoru.

Činjenica je da nepoštenje i transparentnost jednostavno ne idu zajedno i gdje prestaje transparentnost tu počinje muljanje. A kad nema javnih brojki, ostaje nam da procjenjujemo, a gdje se procjenjuje, ulazi se u prostor politikanstva, pa se od dva ponuđena broja uzme onaj koji ti više paše. 

Foto: Emica Elvedji/PIXSELL

 U emisiji Nedjeljom u 2 sindikalni šef Vilim Ribić iznio je informaciju da nam javni sektor ima 21% zaposlenih.  

Da je to točno bili bi  EU čudo. 

Tablica 1:

Napomenimo da je općenito teško uspoređivati različite zemlje jer one čak ni unutar EU nemaju uvijek istu metodologiju prikupljanja podataka. Ekonomisti se generalno ne slažu oko mnogih tema, pa tako ni oko toga koji je udio javnog sektora u nas?

Ipak, u 2014. godini Indeks je objavio članak  pod naslovom: ''U Hrvatskoj radi samo 1,5 milijuna ljudi, od čega trećina u javnom sektoru. Indeks je prenio podatke što ih je objavio Državni zavod za statistiku (DZS). Dakle, oko pola milijuna zaposlenih je radilo na državnoj plaći, to su zaposleni u državnim upravama i institucijama, te državnim tvrtkama, dakle svega milijun radnika je bilo zaposlenih u privatnom sektoru. 

Ja sam u svojoj analizi u Indexu prije neki dan koristio  podatke International Labour Organization (ILO),  to je agencija UN-a za pitanje rada, koja je u svijetu rada isto ono što je recimo Transparency International za mjerenje korupcije. Godinu 2014. sam koristio jer je to bila zadnja godina za koju je agencija prikupila podatke.

Dakle, ILO za ukupnu zaposlenost (zadnji stupac) i ukupni javni sektor daje vrlo slične vrijednosti kao i DSZ, što prenosi Indeks u 2014. Uočimo da opća država odgovara javnom i državnom sektoru na proračunu, a kao što vidite, ILO reportira da je zaposlenih u svim mogućim državnim firmama bilo skoro 200.000. 

Samo, što je javni sektor? Javni sektor u užem smislu čini obrazovanje i zdravstvo, samo ponekad govorimo o javnom sektoru u širem smislu, a onda takav javni sektor uključuje državni sektor i državne firme. Po Tablici 1, kad se podijele zaposlenici, onoga što nije privatni sektor, a to je ukupni javni sektor (Total public sector po ILO), sa svim zaposlenima dobije se 31.5% za 2014. Zašto je nužno imati i ovu informaciju, a ne samo čisti javni sektor? Pa, recimo da Ribić želi pokrenuti neki biznis, zanimalo bi ga koliki dio države će ga oporezovati? Koliko drugih će morati uzdržavati?

Daklem ako Ribić proda svoj stan i uđe u neki biznis, ali ne sindikalni, shvatit će da mora uzdržavati i obrazovanje, zdravstvo, vojsku, policiju, ali HGK i mnoge druge državne firme.

A državne firme, kad su u problemima, sanira ih se novcem privatnog sektora. Kakvog interesa ima menadžer u javnoj firmi da dobro upravlja kompanijom kada može računati da će mu se svaki manjak koji ima nadoknaditi iz proračuna? 

A kakva je procjena veličine ukupnog javnog sektora za 2019?  Po Ribiću, prošle godine je broj zaposlenih u državnim firmama bio točno 100.000. Kako je izračunao tu brojku? Javila mu ptičica? Je li netko primijetio otpuštanja ili odlazak 100.000 ljudi iz državnih firmi u zadnjih pet godina? Da je to istina, primijetili bi.  

Na žalost, podaci ILO-a za Hrvatsku prestaju s 2014. Međutim, DZS je iznio podatak da je u svibnju 2019. u Hrvatskoj bilo zaposleno 1,390.438 stanovnika Hrvatske. Prema podacima Ministarstva uprave na kraju prošle godine je bilo u državnoj i javnoj upravi 232.087 ljudi, što je brojka slična onoj koju iznosi gospodin Ribić.

Međutim, ta brojka ne uključuje zaposlene u domovima za starije osobe, niti Ministarstvo obrane i pripadnike Oružanih snaga kojih je oko 17.000. Sve skupa se onda brojka zaposlenih u javnom i državnom sektoru (na proračunu) penje na oko 255.000 ljudi. Jasno, ova brojka odgovara onoj iznesenoj za Opću državu (General Government po ILO) u gornjoj tablici. Primijetimo da je ova brojka za 2019 nekih 15% niža od brojke iz 2014. po ILO-u i DSZ-u.

Pretpostavimo li sličan pad od 15%  u broju zaposlenih u državnim firmama, dolazimo da bi procjena za broj zaposlenih u državnim firmama za 2019. trebala biti oko 170.000 zaposlenih. Moj kolega Vuković smatra da je u državnim firmama oko 160.000 zaposlenih, svakako ne 100.000 kao što veli Ribić, jer taj pad za 100.000 ljudi u samo pet godina bi bio predramatičan. Nije li žalosno da ovu brojku moramo procijenjivati? Zahvaljujući netransparentnosti, da.  

Dakle ako je 255.000 ljudi na proračunu u javnom (javni u užem smislu) i državnom sektoru, i ako pretpostavimo logički da je recimo u državnim firmama zbog sličnog demografskog pada oko 160,000 ljudi, dolazimo do 415.000 ljudi u javnom sektoru, što je javni sektor u širem smislu (TOTAL PUBLIC SECTOR).

Taj broj znači da je zaposlenih u javnom sektoru 30%, ne puno manje od procjene ILO-a za 2014., a znatno više od Ribićeve procjene. Dakle 415.000/1.390.000  = 30%. Prof. dr.  Ivan Koprić s Pravnog fakulteta procjenjuje da je zaposlenih u ukupnom javnom sektoru oko 385.000 što bi davalo oko 28% zaposlenih. Jasno, zbog netransparentnosti države mi smo prisiljeni procjenjivati brojke, što je žalosno, ali djelomično i objašnjava zašto smo po standardu bogatiji samo od Bugarske. 

U svom članku na Indexu prije tjedan dana napravio sam grešku kod izračuna veličine ukupnog državnog sektora za cijeli niz zemalja. Na žalost, kako sam žurio, povjerovao sam da osobe koje uređuju Wikipediu griješe samo iznimno. 

Mea culpa i ispričavam se. Međutim, skoro sve brojke, osim baš za Hrvatsku, su im bile krive. Istina, po Tablici 3 Hrvatska je s Litvom i Latvijom i dalje s najvećim ukupnim javnim sektorom, samo je razlika prema drugima manja.

U Italiji za 2014., dijelivši ukupni javni sektor s ukupnim brojem zaposlenih, dobijemo za udio ukupnog javnog sektora 14.4%, dakle duplo manje nego kod nas (Tablica 2). U Grčkoj je udio ukupnog javnog sektora bio oko 22.5% (Tablica 3), znatno manje od naših 31.5%.  

Tablica 2: 

Tablica 3:

Inače, korištenjem neke druge metodologije, sigurno se dobiju druge brojke, ali iskustvo me uči da se poredak zemalja pri tome ne mijenja. Stvari se mijenjaju kvantitativno, ali ne i kvalitativno. Recimo EuroSTAT daje zaposlene na proračunu, ali zemlje imaju različite definicije što ulazi i što ne ulazi u javni sektor.

Koliki su naporni sindikalni politikanti najbolje je vidjeti iz njihovih napada na izvore podataka, prvenstveno zato jer su naučili lamatati onim podacima koji im se najbolje uklapaju u vječni narativ očuvanja sindikalnog lena. Prozvan sam da sam netočno naveo broj zaposlenih u Hrvatskoj jer sam naveo broj zaposlenih iz administrativnih izvora koji taj broj računa iz JOPPD obrazaca.

Ne mogu kriviti sindikaliste što im baš nije jasno što taj obrazac jest, jer nikad isti nisu predali u poreznu upravu, a poduzetnicima je taj obrazac svakodnevnica. Prozivaju me što nisam koristio podatke o zaposlenosti iz Ankete o radnoj snazi. A razlog? Pa u toj anketi, zbog načina na koji se vrlo široko definira rad, riječ je o nešto većem broju zaposlenih u RH. Naravno, kada broj zaposlenih u javnom sektoru podijelite većim brojem, onda udio javnog sektora izgleda manji, ali opet ne 21%. 

Umjesto zaključka, evo jedne ideje: ako je moguće skupljati podatke iz JOPPD obrazaca na mjesečnoj razini, što onda sprječava da se objave brojevi zaposlenih u javnom sektoru na mjesečnoj razini? To su, vjerujem, doslovno tri linije računalnog koda. Čega se bojite?  

Autor teksta je prof. dr. Boris Podobnik, prodekan za znanost i šef Business Analyticsa na ZSEM-u te ujedno jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika. Profesor jei fizike i matematike na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Ekspert za interdisciplinarnu znanost, teoriju mreža, teoriju igara, migracije i korupciju.