U trenucima dok tipkam ovaj tekst, red za ulazak u Poljsku proteže se stotinama metara. Ne mogu točno procijeniti. Pada slabašan snijeg, ljudi oko mene plaču, viču i svađaju se s naoružanom vojskom. Proveo sam dan u Ukrajini, a ovaj komad ničije zemlje, obavijen bodljikavom žicom, sljedećih nekoliko sati koristit ću kao improvizirano dopisništvo. Posljednja tri dana pokušavam srediti takozvanog fiksera za Ukrajinu. Fikser je osoba, najjednostavnije rečeno, koja sređuje stvari.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Prijevoz, smještaj, osiguranje, sve. Ovisi koliko joj platite. Nije bilo šanse. Nitko iz Poljske, čak ni onaj najhrabriji i najpohlepniji, nije pristao da nas prebaci u zaraćenu zemlju. Na rubu živaca, skupio sam najnužniju opremu i zaputio se pješice. Prvi susret s Ukrajinom nije dobro prošao. Pokušao sam snimiti vojnike oboružane kalašnjikovima. Oteli su mi mobitel i natjerali me da obrišem slike. Već nekoliko stotina metara dalje od granice, zemlja na istoku Europe pulsira panikom.
Ljudi masovno pokušavaju proći na drugu stranu, kamuflažne uniforme urlaju na neposlušne. Domaći svijet, onaj koji živi uz ogradu, nesretnicima dijeli čaj, kavu, hranu, barem nekakvu utjehu. Djeca bolno plaču. Starice se gegaju pognute pod teretom kovčega i godina. Šverceri diskretno nude usluge. Muškarcima je zabranjen izlaz. Šutke tabanaju selom. Gazim u unutrašnjost Shehynija, tražim prijateljska domaća lica. Uzaludno podižem ruku, rijetki automobili su pod rotacijama ili prekrcani. Odjednom, naglo kočenje. Zaustavlja se nekakva rasklimana Škoda. Mladić me doziva. Upadam unutra. Zove se Andrej. Ne zna niti riječ engleskog. Drmusamo se u tišini. Iskrcava me nekoliko kilometara dalje. Slava Ukrajini. Tako me pozdravio.
Seocem marširaju ljudi, vuku kovčege, djecu, kućne ljubimce. Neki samo prijateljski kimaju glavom. Neki zure u pod, bez riječi, ali prepuni tuge. Dvorišta zjape prazna. Kokoši bezglavo lutaju njima. Rijetki žele razgovarati. Oni koji i žele, ne znaju engleski.
Nalijećem na mladu djevojku, upravo izlazi iz kuće. Zaustavljam je. Zna jezik. Zove se Elvira. - Bijesna sam. Eto kako se osjećam. Tužna i bijesna. I zabrinuta za svoju zemlju. Roditelji su me povukli ovdje iz Lavova. Tamo studiram. Ljudi kažu da je ovo ludilo. Da je nevjerojatno. Nije. To je Rusija - ljuti se djevojka. Nema više od dvadesetak godina. Molim je da me povede dalje, da mi bude prevoditeljica. Pristaje. Vodi me do jednog punkta. Neka obitelj miješa gulaš u golemom kotlu. Odmahuju glavom, ne žele razgovarati, jedva pristaju na fotografiju. Idemo dalje, u unutrašnjost.
Mimoilazimo se s rijekama ljudi koji bježe da spase živu glavu. Sniježi. Čuje se samo plač djece i buka kotačića bezbrojnih kofera. Nalijećemo na blokadu. Masa izbjeglica poslagana je na cesti. Propuštaju autobuse. Naoružani vojnik me odvraća. Ne dopušta fotografiranje. Udaljujemo se. Nervozni su. Svako nekoliko minuta kraj nas tutnje džipovi sa sirenama. Neka žena sagnuta kopa po hrpi odjeće uz cestu. Pronalazi jaknu, navlači je, odlazi. Putem susrećemo odbačene komade robe. Tenisice, kovčezi. Naletjeli smo na napuštene hlače. Nekome se toliko žurilo da je ostavio hlače u Ukrajini. Snijeg sve više pojačava, hvata se za tratinu i kanale. Elvira odlazi u drugom smjeru, ide pomoći nekome. Pozdravljam je, idem dalje.
Netko mi maše u daljini. Primičem se. Trojica muškaraca poskakuju u mjestu da se ugriju. Dozivaju me. Nude me kavom. Hranom. Informacijama. Viktor jedini natuca engleski. Ima slab vid i slabo srce, ali kaže da je spreman na mobilizaciju. Pozdravlja me. Slava Ukrajini. Odzdravljam mu. Volodja, njegov prijatelj, viče nešto. Razumijem samo riječ 'Putin'. Viktor objašnjava da Volodja vrijeđa ruskog silnika. Shvaćam to i sam. Stari, brkati Volodja siječe ruku od ruku, jasno sugerirajući kakve osjećaje gaji prema čovjeku koji mu pali domovinu. Nude me rakijom. Odbijam. Inzistiraju. Volodja opet viče. Na kapi mu piše Ukrajina. Pristajem. Toči. Nazdravljamo. Slava Ukrajini. Volodja gromko izvikuje ove dvije riječi. Ostali odzdravljaju. Pitam što znači drugi dio fraze. Slava herojima. Viktor mi objašnjava da se ne radi o ratnom pokliču. - To je znak pobjede. Moj ime isto znači pobjeda. Viktor, razumiješ? - pita me nasmijani budući vojnik sa slabim srcem.
POGLEDAJTE VIDEO:
Razumijem. Razumijem inat u ovim ljudima. Početni šok i nevjericu su zamijenili bijes i odlučnost. Neće popustiti. Neće se predati. Pozivaju me u kuću. Zahvaljujem se. Odlazim dalje
Pred nekadašnjom školom, a sadašnjim punktom okupljena je grupa muškaraca. Nose maskirne uniforme, ali nisu vojnici. Odbijaju razgovor, odbijaju fotografiranje. Traže me isprave. Naginju se nad njih, nešto mrmljaju. Vraćaju ih, pokazuju mi da odlazim. Poslušno se udaljavam. Nalijećem na autobus iz kojeg izlaze žene i djeca. Vrište, svađaju se s redarima koji preusmjeravaju promet. Ne razumijem što govore. Mislim da traže prolaz. Nailazim na javni zahod. Neka starica naplaćuje ljudima ulaz. Usput ih pušta da napune mobitele. Žena pokušava ući unutra, svađa se sa staricom, ljuti se jer naplaćuje ulaz. Unutra je odvratno.
Čučavci, ne sjećam se kad sam ih zadnji put vidio uživo. Mali zahodski kolodvor. Vojska na granici usmjerava izbjeglice svih rasa i nacionalnosti. Napeto je. Vidim redare s palicama. Čujem odrješite zapovijedi. Ljudi pale vatre, nastoje se ugrijati. Neka djevojčica s pletenicom do križa trči kroz gužvu. Razaznajem Indijce, građane s Dalekog istoka, Europljane... Svi plivaju u istom izbjegličkom loncu. Vojska se trudi biti disciplinirana, smireno odrađuju posao, povremeno podvikuju, ali ne pokazuju trunku agresije. Kraj reda protrčava žena. Steže dijete u rukama. Netko, neki muški glasi iz šume natiskanih glava je doziva. Doziva i oni njega.
Upoznajem dvije djevojke. Nisu Ukrajinke. Jedna ne može naći muža. Druga se smrzava, doslovno se trese. Zaogrnuta je tankom, crvenom dekom. Slabašno se smiješi dok je fotografiram. U daljini netko histerično vrišti. Press iskaznica me propušta kraj uniformi. Puštaju me da sjednem i natipkam ovaj tekst. Ispred mene se valja bujica muškaraca, žena i djece. Uskoro će noć. Olovno sivi oblaci se opet gomilaju. Poljska je samo nekoliko stotina metara daleko. Jato ptica mi je maloprije prhnulo iznad glave. Iznad svih naših glava. Tako lako. Tako brzo. Tako slobodno. Slava Ukrajini.
POGLEDAJTE VIDEO: UŽIVO O RATU UKRAJINA RUSIJA