Više od četiri mjeseca nakon ispadanja naše košarkaške reprezentacije od Francuza u prvoj rundi nokaut-sustava na Svjetskom kupu u Španjolskoj trebalo mi je da sjednem jedan-na-jedan s Jasminom Repešom. Vjerojatno podatak za rubriku “vjerovali ili ne”. Iskreno, nisam bio pretjerano uporan, da ne kažem dosadan, imao sam razumijevanja za vidanje rana po SP-u i zgusnut raspored njegove Cedevite, a neke moje obzirne pokušaje Repeša je otklanjao uz obrazloženja “nemoj, umoran sam”, “sad sam ljutit jer smo jučer izgubili”, “idemo na put”, “vraćamo se s puta” i sve tako. Možda sam i nešto zgriješio u međuvremenu, a da ne znam? Jesmo li u normalnim odnosima, ili…?
- Ma jesmo, kako ne bismo bili…
Express: Pa zašto onda četiri mjeseca čekam na službeni razgovor?
- Zbog programa, ničeg drugog. Žao mi je što se nismo i prije našli sad kad si tako postavio stvari… Cijenim te kao novinara, imaš stav, znaš kritiku argumentirati - pa makar mislio drukčije od mene.
Express: Aha, mogu si misliti… Dobro, jesi li ti još izbornik naše reprezentacije? Nešto mi je u toj priči izgleda promaklo, pa ne znam što bih mislio i napisao.
- Nije to pitanje za mene nego za predsjednika Saveza Danka Radića. Nemam nikakav ugovor sa Savezom, pa ti ne znam to reći. Za razliku, s Cedevitom imam ugovor, pa da me sutra i smijene s trenerske pozicije – opet bih imao ugovor.
Express: Čekaj, analogijom si mogao na utakmicu s Francuzima gledati s tribina, i reći ‘nemam ugovor’ kad bi te netko pitao zašto pomoćnici Rimac i Tabak vode tekmu.
- Nije to isto, ni približno.