Reforme odmah!, vrište naslovnice. I Zoran Šprajc je vidno uzrujan kada mu u emisiji gostuje neki ministar koji nejasno priča o reformama. Stječe se dojam da je došlo do radikalnog obrata prevladavajućeg stava javnosti. I mali poduzetnici okupljeni oko udruge Glas poduzetnika, kao što samo ime kaže, sve su glasniji. Prilika je za reforme! Nakon korone ništa više neće biti kao prije!
Pogleda li se pobliže o čemu se radi, nema tu ničeg posebno novog. Nude se uobičajeno atraktivne teze koje su dovoljno općenite da budu prihvatljive svima: treba stati na kraj lokalnim šerifima koji troše na janjetinu i skupe automobile - dajte nam manje općina!; treba digitalizirati javnu upravu da bude pristupačnija građanima, i jeftinija - dosta nam je „uhljeba“! Tko to ne bi potpisao?
Podsjeća na mnogo puta viđeni igrokaz poput onog s početka 2000. kada su ministri u tada novoj vladi Ivice Račana došli na posao biciklima i u raspadnutim TAS-ovim golfovima iz bivše države. Sve se drugi dan vratilo na staro, a narudžbe za novi vozni park ubrzo su krenule.
Konzistentnih stavova o bitnim reformama - nema
Potpora javnosti nekim reformama nije ništa novo. Istraživanje koje sam na velikom uzorku proveo davne 2014. tada je otkrilo široku potporu javnosti nekim reformama. Ljudima je bilo naročito omiljeno ovo s previše općina. Više od 70% podržavalo je lokalni preustroj. Većina je smatrala da u Hrvatskoj ima previše onih koji se oslanjaju na pomoć države i bila je spremna podržati bolje korištenje, pa i prodaju, državne imovine. Većina je čak smatrala da je dobro ako na tržištu ima više konkurencije. U međuvremenu se pokazalo da mjere liberalizacije na nekim tržištima mogu zaslužiti potporu javnosti (npr. liberalizacija taxi usluga), ali čini se da se nakon toga stalo. Plaće u državnoj upravi tada nisu htjeli dirati, ali ljudi su većinom smatrali da u administraciji ima previše zaposlenih pa bi podržali smanjenje njihovog broja. Naravno, nipošto ne bi podržali smanjenje broja ljudi u važnim funkcijama, npr. zdravstvu ili školstvu.
Kada bi se pitanja konkretizirala, većinska podrška bi nestala. Na primjer, ljudi su bili za bolje korištenje, pa i prodaju loše upravljane državne imovine, ali su pritom mislili samo na nekretnine. Nisu mislili na poduzeća, jer većinske potpore za privatizaciju dijela državnih poduzeća - nije bilo. U isto vrijeme, veliku većinu mučila je politička i svaka druga korupcija. Ali, nisu to povezivali s razgranatim sustavom od preko 1000 državnih poduzeća, kao da ona s političkom i drugim vidovima korupcije nemaju nikakve veze.
Prema tome, posve je normalno na marendi biti strašno uzrujan zbog korupcije u državi, a na ručku rogoboriti zbog tada aktualne teme o „monetizaciji“ autocesta. Prirodno je uz doručak zagovarati teritorijalni preustroj, a uz večeru zaključiti da ipak ne bi bilo dobro da nam ukinu baš našu općinu. Normalno je kukati uz jutarnju kavu zbog duga države koji eksplodira, a uz dužu popodnevnu zaključiti da se to ipak ne može riješiti samo „rezovima“, pogotovo ne u školstvu, zdravstvu, vojsci, policiji, skrbi za starije i drugim bitnim funkcijama države: ipak trebati dići i neke poreze, naročito „bogatima“. „Premalo radimo, i više bi ljudi trebalo raditi“, očekivan je zaključak ponedjeljkom, no isto je tako očekivano u utorak potpisati peticiju za referendum protiv penalizacije ranog umirovljenja i kasnije dobi za odlazak u punu starosnu mirovinu.
Takvi stavovi su normalni i očekivani. Jer, stavovi se ne formiraju u vakuumu. Velika većina ljudi nema jasno zaokruženu socio-ekonomsku filozofiju. Ljudi većinom imaju samo interese i iskustvo. Na primjer, Pero je protiv korupcije, ali dobro zna što je privatizacija - opet će nečiji politički pajdaši jeftino doći u posjed do jučer državne imovine i upravljati njome, možda na još gori način: barem mi znamo da uvijek može biti gore! Zna Pero i da premalo radimo i da bi više ljudi trebalo raditi, ali on radi već 35 godina, pa ne vidi zašto bi baš on sada morao plaćati penale ili skupiti 42 godine radnog staža: je li to pravedno?!
Drugim riječima, kada bi se radile samo one simpatične reforme koje u startu imaju široku podršku, ne bi se puno toga dalo napraviti. Jer, budimo realni: ljudi ne daju bianco potporu apriori, a u većinu stvari, dobrim dijelom s pravom sumnjaju.
Zbog toga duboke društvene promjene zahtijevaju politički rizik. Zahtijevaju ulazak u zonu nepoznatog. Prvo treba imati jasnu ideju i procjene, onda ljudima treba objasniti što se i kako želi postići, zaslužiti kakvu-takvu potporu, a na kraju još to i provesti na prihvatljiv način koji na sljedećim izborima neće dovesti do političke dekapitacije.
Čini se kao kvadratura kruga. Jer, za to je potrebno čak pet stvari: politička volja, politička hrabrost, politička vještina, operativno-upravljačka vještina i jako puno poštenja i sposobnosti za kontrolu transparentnosti i izbjegavanje konflikata interesa. Naime, ako se pokaže da netko usput „masti brk“ na reformama, sve se raspada kao kula od karata i kreće politički auzmeš. Ništa od „reformi“.
Ovaj problem eskalira zbog toga što u Hrvatskoj nije postojala niti ne postoji politička grupacija, stranka ili neki segment političke elite, koji bi bili u stanju kombinirati svih pet elemenata za održivu provedbu reformi (ponovimo: volja, hrabrost, vještina, upravljačka moć i poštenje - transparentnost). Stoga se politika svodi na temeljno pravilo političkog oportunizma koje nakon kratkog post-izbornog zanosa uvijek dovede do istog ishoda: veći dio vladina mandata pretvara se u pasivno političko preživljavanje u kojem se kratkoročno kupuje naklonost birača. I čekaju idući izbori.
I tako prolaze godine…
Da, i tako prolaze godine, a stvari se nastavljaju inercijom i tako se formira hrvatska gospodarska stvarnost koja ima tri glavna obilježja.
Prvo, u Hrvatskoj doista relativno malo ljudi radi (oko 43% stanovnika). Slika pokazuje da samo u također neuspješnoj Grčkoj i Italiji radi manji dio ljudi. To se ne može objasniti posljedicama rata. Čak i u Srbiji sada radi relativno više ljudi nego u Hrvatskoj. Kada bi u Hrvatskoj radilo približno pola stanovnika, kao u Češkoj i Slovačkoj, imali bismo oko 250 tisuća više zaposlenih. Nema toliko ratnih vojnih invalida i drugih osoba na čiju je radnu sposobnost rat trajno utjecao.
Drugo, hrvatski državni sektor jedan je od najvećih u Europi. Mirovine su najveći generator deficita u tom sektoru. Prvo i drugo je usko povezano: Hrvati u mirovinu odlaze mladi. Prosječno trajanje radnog vijeka u Hrvatskoj iznosi 32,4 godine. To je gotovo 4 godine kraće od prosjeka EU, ujedno najkraći prosječni radni vijek u EU. Izdašne braniteljske i obiteljske mirovine samo dodaju na postojeći problem.
Treće, osim novca koji prolazi kroz proračune središnje države i lokalnih vlasti javni sektor uključuje i sva poduzeća u vlasništvu države. Tako definiran javni sektor dosezao je gotovo 60% BDP-a prije ove krize, a sada će se približiti 70%. Jer, država u ovakvoj krizi ne može ili ne želi jako srezati potrošnju, a HNB tiska novac da bi se država mogla zadužiti radi održavanja javnih izdataka i dodatne pomoći za plaće radnika i naknade za nezaposlene. Na svijetu ne postoji dinamično, inovativno i produktivno gospodarstvo s takvim odnosom privatnog i javnog. No postoje korumpirana i neinovativna gospodarstva s takvim odnosnom privatnog i javnog.
Dokle tako?
Na kraju, postavlja se pitanje: dokle tako? Mogu li se fundamentalni problemi hrvatskog gospodarstva uopće riješiti? Na ovo pitanje postoje tri odgovora. U ovom trenutku doista ne znam koji je odgovor vjerojatniji. Vrijeme će pokazati.
Prvo, moguće je da se nakon nekih paralamentarnih izbora, ne nužno sljedećih, na vlasti pojavi skupina koja će udovoljiti spomenutim uvjetima za provedbu stvarnih reformi. Ponovimo ih: volja, hrabrost, vještina, upravljačka moć i poštenje - transparentnost. Ne znam ni tko su ti ljudi, ni postoje li uopće u ovoj zemlji, ni kako bi mogli doći na vlast. Doduše, moguće je da bi dulje razdoblje političke nestabilnosti u smislu češćih promjena vlada povećalo šansu da takvi timovi povremeno zasjednu na Markov trg, no za to su prije svega potrebne politička fragmentacija i izmjena izbornog zakonodavstva. Promjene za sada idu u suprotnom smjeru.
Ipak, neka embrionalna mogućnost za realizaciju takvog scenarija postoji. Reforme za koje se može dobiti potpora nisu posve trivijalne: manja i efikasnija administracija, kontrola javnog duga, liberalizacija radi jačanja konkurencije na tržištima, bolje upravljanje i prodaja neiskorištene državne imovine. Doda li se tome ona volja, hrabrost, vještina i ostalo, možda bi netko mogao osmisliti program reforme pravosuđa ali i privatizacije koji ne bi bio pajdaški nego transparentan i na korist građana. Na primjer, uvrštenje dionica većeg dijela javnih poduzeća (osim nekoliko strateških poput voda i šuma) na burzi, uz participaciju građana u vlasničkoj strukturi i osiguravanje profesionalnog korporativnog upravljanja.
Ako to ne uspije, očekuje nas jedan od druga dva nevesela scenarija.
Drugo, moguće je da nas ova kriza uvede u Grčki scenarij kolapsa državnih financija i eksplozije javnog duga preko granice održivosti. Dobra je vijest da bi takva kriza bila prilika da se provedu ozbiljne reforme. Loša je vijest da ne postoji povijesna nužnost za uspjeh reformi kroz duboku krizu. Grčka na primjer nije uspjela. Pred dvanaest godina realni dohodak po stanovniku u Grčkoj bio je oko 50% veći nego u Hrvatskoj. Danas je Grčka jedva iznad Hrvatske. U ovom scenariju, dakle, može se i propasti.
Treće, moguće je da se ne dogodi ni prvo ni drugo. Moguće je da Hrvatska pronađe svoj srednji put. Taj put nije bogznašto. Na njemu se već neko vrijeme nalazimo. Mnogi se uzrujavaju zbog toga što nema gospodarskog rasta po stopama koje bi u prosjeku bile veće od 1-1,5% na godinu u dugom roku. U tom scenariju i dalje mali dio stanovništva radi, dio mladih napušta zemlju, neka područja u zemlji ostaju bez ljudi, gospodarstvo nije osobito inovativno, nego se samo kupuju proizvodi inovativnijih naroda, a javni sektor i dalje dominira gospodarskim, kulturnim i svakim drugim vidom života naroda. Ali, povremene krize se koliko-toliko uspješno rješavaju i društvo nastavlja duž staze loše ravnoteže.
Koliko god pomisao na treći scenarij izaziva određenu nelagodu, osobito ako se pridruži onoj najcrnjoj misli o kakvoj predstojećoj globalnoj kataklizmi, takva će se sudbina na kraju dana mnogima učiniti razmjerno prihvatljivom. Dijelu ljudi nije teško pomiriti se s malim. Jer, mi najbolje znamo da - uvijek može biti gore!
Ili možda, ipak, u Hrvatskoj postoji energija nemirenja sa statusom quo? Možda ljudima nije svejedno gledati roditelje kako ispraćaju djecu na autobuse za Njemačku? Možda ljude srce boli kada gledaju napuštene kuće u mnogim područjima izvan gradova i većih mjesta? I ovo što danas imamo nekada je bila budućnost koju je netko odabrao. Na isti način birat ćemo i ovaj put.