Ne znam tko je u Splitu prije nekoliko dana (ponovno) razbio ploču posvećenu Prvom splitskom partizanskom odredu, ali znam koga bi taj čin istovremeno iznenadio, šokirao i oduševio. Bio bi to više nego itko poglavnik ustaškog pokreta Ante Pavelić. Točno ga mogu zamisliti negdje “gore”, ili vjerojatnije “dolje” (pa još dublje), kako sjedi nad zemljovidom NDH i zbunjeno pilji u jednu regiju. Njegov solilokvij prenosim u cijelosti.

”Dakle, stvarno mi nije jasno. Toliko sam ispao nepravedan i ravnodušan prema tim Dalmatincima kad sam stvarao NDH, a oni nas, ustaše, osamdeset godina kasnije unatoč svemu smatraju hrvatskim domoljubima i poštuju više nego ikad. Na stranu to što nikad nisam posebno volio Dalmatince pa sam se jednom, još prije rata, čak i našalio da bih rado Dalmaciju zadržao u Hrvatskoj, ali bih Talijanima dopustio da zadrže Dalmatince. Naposljetku sam se 1941. morao odreći i Dalmacije i Dalmatinaca. Neki moji suradnici već su tad, iako potiho, kritizirali taj čin, da bi nakon rata i propasti NDH u kritikama i napadima postajali sve glasniji. Evo, vidim da mi i Dido (Eugen Kvaternik, šef represivnog aparata u NDH, op.a.) u svojoj knjizi nabija na nos kako sam ‘400.000 dalmatinskih i primorskih Hrvata jednim potpisom predao na milost i nemilost nasljednicima Mletaka’. I još citira talijanskog ministra vanjskih poslova, grofa Ciana, koji u svom dnevniku navodi kako je u pregovorima oko granice bio spreman ostaviti Hrvatima čak i Zadar. Zlopamtilo kakav je, Dido citira i Mussolinija kad talijanskom ambasadoru u Zagrebu, Raffaellu Casertanu, daje instrukcije: ‘Inzistirati na Splitu, ali ne do točke da se od toga učini pitanje prekida odnosa’. Nažalost, koliko god ispao nepravedan prema Dalmaciji i Dalmatincima, moram priznati da je sve navedeno točno. Da sam bio samo malo odlučniji, stanovnici dva najveća dalmatinska grada postali bi državljani NDH, a ne Kraljevine Italije. Samim time ne bi došli pod udar brutalne talijanizacije i fašističkog terora. S obzirom na to da smo im se mi bojali pružiti zaštitu, potpuno mi je jasno zašto su se okrenuli partizanima kao jedinoj vojsci koja ih je hrabro i beskompromisno štitila od Talijana i četnika, a kasnije i od Nijemaca.

Kad se samo sjetim onih ludih nogometaša Hajduka. Ne samo da 1941. nisu htjeli promijeniti ime i početi nastupati u talijanskoj ligi niti nakon kapitulacije Italije zaigrati u ligi NDH, nego ih je većina nogometne dresove odlučila zamijeniti partizanskim uniformama. Uostalom, slično je postupila i većina ostalih Dalmatinaca. Da su se upola manje dobrovoljno javljali u ustaše kao što su se javljali u partizane, da su barem bili spremni ginuti sa slovom ‘U’ na glavi i uz poklič ‘Za dom spremni’ kao što su ginuli s petokrakama na čelu uzvikujući ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’, pitanje je tko bi se od koga povlačio u svibnju 1945. Ali ne, umjesto svom poglavniku, oni su pjesme počeli posvećivati nekom seljaku iz Zagorja, kojega su prozvali maršalom. Eh, dobro mi je svojevremeno predlagao onaj širokobriješki franjevac da bi Dalmatince trebalo raseliti u Bosnu jer im se kao simpatizerima partizana ne može vjerovati. Bilo kako bilo, za prolivenim mlijekom nema smisla plakati. Posebno kad osamdeset godina kasnije potpuno nezasluženo dobiješ priliku pobrati svo vrhnje. Da mi je sad vidjeti sve one Dalmatince koji su izginuli na Sutjesci, sve one koji su spašavali starce, žene i djecu od fašističkog i nacističkog terora, i posebno one hajdukovce koje je francuski vojskovođa i državnik Charles de Gaulle odlikovao zbog zasluga u borbi protiv naših saveznika fašista i nacista. Da ih vidim i da im kažem: ‘Uzalud vam trud svirači’. Uzalud vam to što ste hrvatski narod svrstali na pobjedničku stranu u ratu, što ste Dalmaciju (ali i Istru i Primorje) učinili sastavnim dijelom Hrvatske te što ste očuvali i nastavili graditi njezin hrvatski identitet. Uzalud vam i to što ste Hajduk učinili ponosom Hrvata, ali i cijelog nogometnog svijeta. Jer Dalmatinci danas uzore ne vide u vama, nego u nama, po fasadama crtaju naše, a ne vaše simbole, na stadionima uzvikuju naše, a ne vaše pozdrave, pjevaju pjesme posvećene našim, a ne vašim borcima. Pa vi recite da povijest pišu pobjednici.”

Niti dok je bio poglavnik niti kad je postao bjegunac, Ante Pavelić nije izražavao volju ili želju da se na jedan ovakav samokritički način osvrne na svoje političke odluke. Uključujući i one koje su se odnosile na Dalmaciju i Dalmatince. Nažalost, kako stvari (u Dalmaciji) stoje, za samokritikom očito nije ni bilo potrebe.