Svi mi, hrvatski branitelji, ali zasigurno i svi Hrvati, nikad neće zaboraviti to praskozorje, 4. kolovoza 1995. godine, kad je Hrvatska krenula u oslobađanje zaposjednutih područja. Na području zapadne Slavonije i Banovine, kao i ostalih područja, Oluju je najavila topnička kanonada kojom smo razarali neprijateljske utvrde i deaktivirali minska polja agresora, govori nam Željko Gašparović Gašo (50) iz Novske.

Osim puške, na bojišnicu je nosio fotoaparat, a zahvaljujući njemu, nastale su i sačuvane brojne fotografije koje su svjedoci tog vremena ponosa i slave. Oluju je prošao kao pripadnik 125. domobranske pukovnije, koja je držala i rijeku Savu, a branili su i pakračko bojište. Kako su se doslovno nalazili “u klinu”, noćne “olujne” fotke snimao je bez blica da ne bi odao položaje Hrvatske vojske, koja se širila i zauzimala neprijateljske položaje.

-Tu noć nitko nije spavao, svi smo dugo čekali trenutak da započne oluja nad olujama koja će agresora zauvijek otpuhati iz Hrvatske, da stanemo na naše granice i konačno krenemo u oslobađanje i posljednjeg pedlja naše zemlje - niže Gašo. Njegove fotografije zorno prikazuju na kakvoj je razini bio moral hrvatske vojske prije samog polaska u akciju iz koje se neki, nažalost, nisu vratili. Poredani na lijevoj savskoj obali, kaže, čekali su da krenu u završni obračun s agresorom koji je našim ljudima nanio toliko zla.

- Dok smo poredani čekali svoj čamac kako bismo odveslali na desnu obalu, gledali smo površinu Save pod izmaglicom. U drugim situacijama bili bi to prizori idile iznad Save, no kako smo odasvud čuli eksplozije i pucnjavu, znali smo što nas čeka - priznaje Gašo. Straha, kaže, nije bilo, a u tom su trenu bili najbolja i najhrabrija vojska na svijetu.

- Biti ratni snimatelj nije bezazlen posao. Neprijatelj promatra kao što i mi promatramo, a trebalo se paziti da se ne nađem na nišanu snajperista - prisjeća se Gašo. Naša vojska, kaže, nije imala dovoljno amfibija, te su koristili drvene, plitke čamce na vesla da bi što tiše i neprimjetnije prešli Savu i s lijeve se prebacili na njenu desnu obalu.

- Ratni fotografski zadaci su vrlo opasni jer ne mogu snimati iz zaklona nego moram izaći na čistinu i na taj se način izložiti neprijateljskoj vatri. To je još jedan razlog zašto sam beskrajno ponosan na svaku fotografiju koju sam snimio na ratištu, posebice u Oluji. Svaka od tih fotografija naći će mjesto u povijesti jer se nadam da više nikad nećemo prolaziti ovo što smo prošli - zaključio je Gašo. Oženjen je, otac sina i kćeri te ponosan djed.