Ma kakve akcije! Ja vam živim humanitarni život, veselo se nasmijala Zaprešićanka Sonja Radman Livaja (61) koja je rodom iz Sinja. Životni put nije joj bio nimalo lagan, ali se na svakom koraku trudila da ga olakša drugima. Po zanimanju je frizerka, a upravo ju je posao doveo u Zagreb gdje je prvo radila kod drugih, a zatim je otvorila vlastiti salon.

- Radila sam 13 godina, no imala sam strašne alergije i morala sam prestati. Potom sam otvorila pizzeriju, pa pekaru. Moja pizzerija bila je mjesto u kojem su se okupljala problematična djeca, nastavlja ona i objašnjava kako je riječ o mališanima koji su odrastali bez roditelja i bili su skloni devijantom ponašanju. 

Primala je sve, čak i robijaše

Svojim pristupom i toplinom omogućila im je da vide i svijetle životne primjere te se potrude promijeniti svoj život. Bilo je i siromaha koji su joj se obraćali da im pomogne, pa čak i muškarac koji je u zatvorima proveo desetljeća. Svaki put kada bi izašao nije imao gdje, pa se javio njoj. Kod nje je jeo, spavao, oblačio se i živio. 

- Ipak, od svih najviše me dotaknula priča djevojke koja se zove Renata. Ona je pobjegla iz popravnog doma u Bedekovčini. Imala je samo 16 godina. U bijegu, sa svojim prijateljima došla je u moju pizzeriju i od njih sam čula tko je ona. Rekli su mi da se skrivala u nekom podrumu. Prišla sam joj i ponudila smještaj, prisjeća se Sonja. 

Unatoč nastojanju da prodre do nje, djevojka se teško otvarala i nije željela razgovarati o svojim problemima i razlozima bijega. Iako je policija djevojku tražila po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, Sonja je nije prijavila. No, policija je nekako doznala gdje je i odveli su je u prihvatni centar. 

Djevojka je kod mene procvala. Upisala je grafičku školu i završila je u roku. Susrele smo se nekoliko godina poslije i tada mi je pričala da ima dečka i da se uskoro udaje

- Rekli su mi da ako otac i majka socijalnim radnicima potpišu da mala može ostati kod mene, onda je neće odvesti u dom. Majka je pristala, i tako je Renata postala moja štićenica. Rekla mi je tada da nije imala izbora, da se morala tako ponašati kako bi otišla od kuće gdje joj je život bio nemoguć, nastavlja Sonja. 

Posjetila je Renatinu majku, i tada je otkrila stravičnu istinu. Zbog supruga zlostavljača nesretna žena se nebrojeno puta pokušala ubiti režući si žile, a Renata ju je pronalazila i spašavala. Djevojka više nije mogla podnijeti taj pritisak. 

- Djevojka je kod mene procvala. Upisala je grafičku školu i završila je u roku. Susrele smo se nekoliko godina poslije i tada mi je pričala da ima dečka i da se uskoro udaje. Međutim, tada je počeo rat i ja o Renati ništa više nisam čula - kaže Sonja koja se nada kako će joj se možda, ako se prepozna, Renata sama javiti kako bi obnovile prijateljstvo i zajedno se prisjetile nekih vedrijih dana. 

- Voljela bih je vidjeti i čuti kako je danas, kakav joj je život, veli Sonja. 

Od prvog dana bila je na ratištu

Početkom rata Sonja se odmah javila kao dobrovoljka na ratište. Kaže kako je sa svojom jedinicom prošla sva velika ratišta, a posebno je ponosna što je ona prva unijela hrvatsku zastavu u oslobođenu Petrinju. Još čuva novine kada su pisali o tome, zajedno sa stotinama fotografija iz ratnih dana. 

Na kraju rata 1995. godine bila sam na rubu smrti i strašno bolesna. Rekli su mi da neću preživjeti jer sam bila posve nepokretna

- Na ratištu sam provela 1740 dana. No, nikad to nisam išla brojiti ni provjeravati. Na kraju rata 1995. godine bila sam na rubu smrti i strašno bolesna. Rekli su mi da neću preživjeti jer sam bila posve nepokretna i imala sam po tijelu plave i crne mrlje. Dijagnoza je bila: kontaminacija bojnim otrovima, ali nisu uspjeli otkriti o čemu je riječ. Dugo sam se oporavljala. Htjeli su me tada strpati u braniteljsku mirovinu, ali nisam se dala. Što će mi mirovina, pa da iz dana u dan razmišljam samo o ratu i dečkima kojih više nema. Htjela sam raditi i odbila sam mirovinu. Nastavila sam živjeti - odrješita je Sonja kojoj su na putu oporavka pomogli suprug Vlado (70) te kći Ivana i sin Marko. Bez njihove pomoći, objašnjava ona dalje, bilo bi nemoguće ostvariti sve ono što je zamislila i čemu se posvetila kasnije. 

Radim to jer nas je Bog odabrao da budemo njegove produžene ruke. Čuda se događaju

Počela je volontirati u papinskim misijskim zajednicama, na daljinu je posvojila troje djece u Nigeriji te im pomaže u školovanju, a čim vidi u novinama priču o nekome kome je potrebna pomoć ili čuje o takvima od susjeda i poznanika, odmah daje sve od sebe kako bi ljudima omogućila ono najosnovnije.

- Radim to jer nas je Bog odabrao da budemo njegove produžene ruke. Čuda se događaju, rekla je. 

Sada skuplja deke za stradalnike u Siriji

Trenutačno radi na velikom projektu 20.000 deka za Siriju gdje pokušava skupiti tople deke te osnovne potrepštine za stradalnike rata u Siriji.

- Naziv i svrha akcije je u tome što su nas 1991., tijekom rata, pokrali i prevarili za 20.000 deka koje bi bitno pomogle braniteljima na prvim crtama. Naime, za nas je tada grupa građana iz Njemačke skupila veliku novčanu donaciju i ja sam otišla ondje kako bih im ukazala na sve što je našoj vojsci potrebno. Ondje sam vidjela da je nova vojna deka iznimno jeftina, a našima bi puno značila. Dogovorili smo se da će kupiti 20.000 deka, no one nikada nisu stigle. Zato sad, iz inata, osobno rukovodim ovom akcijom koju podržavaju Crveni križ, Mešihat islamske zajednice i Caritas - uporna je i dodaje kako poziva sve ljude dobre volje da se uključe i doniraju ono što im ne treba. 

- Ondje u Siriji je pravi užas. Više nemaju ni sterilnih gaza, pa ranjenike previjaju vrećama brašna. Zato pozivam sve građane da u svom autu iz kutije prve pomoći uzmu makar jedan paketić gaze i odnesu ga u Crveni križ ili meni osobno, poziva ona i kaže kako kroz mjesec dana planira sve skupljeno prebrojiti i osobno otići u Siriju kako bi se uvjerila da je sve podijeljeno ondje gdje treba. 

Svatko može pomoći, a njezin broj mobitela je: 099/ 33 13 463.