Riječki nadbiskup Mate Uzinić kritički je prije nekoliko dana prokomentirao glasanje Hrvatske protiv rezolucije UN-a o prekidu vatre u Gazi.

"Moramo biti ne navijači, nego oni koji se u svakom obliku protive ratu i protiv njega dižu glas", kazao je Uzinić u svojoj propovijedi. "Zato nije razumljiva ni nedavna odluka kojom je naša domovina bila nedovoljno spremna, zajedno s mnogim drugima, reći ne ovome ratu".

Nadbiskup je čak posegnuo za riječima pape Franje i poručio: "Rat je uvijek poraz".

Pa ako je tako, zbog čega Katolička crkva u Hrvatskoj, njezini biskupi i svećenici, slave pobjedu u Domovinskom ratu?

Zašto se veliča rat?

Zašto se veliča Domovinski rat, zašto se slavi pobjeda u tom ratu, zašto se slave ratnici, vojnici i branitelji? Ali i još gore, zašto se amnestira i brani ratne zločince, zašto se povezuje vjera s vojskom i zašto na vjerskim manifestacijama i klerikalnim procesijama marširaju osuđene zločinci, poput Darija Kordića?

Štoviše, neki biskupi i svećenici o "ratu koji je uvijek poraz" govore isključivo u kontekstu Drugog svjetskog rata. Gdje se odaje pijetet žrtvama na jednoj strani, ali ne baš i za njihovim žrtvama na drugoj.

Katolička crkva nije govorila o žrtvama hrvatskih ratnih zločina, o ubijenim starcima, o protjeranim civilima... Ni o prekomjernom granatiranju, o paljenju i miniranju kuća, o zakonskim odlukama kojima se onemogućava povratak izbjeglih Srba, kao ni o mržnji koja je posijana pod okriljem Domovinskog rata.

Crkva ništa ne govori ni o povezivanju ustaških obilježja s Domovinskim ratom, kao ni o povezivanju vjerskih s ustaškim obilježjima.  

Domovinski rat je također bio rat

Najlakše je nastupati kao dosljedni protivnik rata u sukobu koji se tiče Židova i Palestinaca, pa ustajati u zaštitu civilnih žrtava u ratu toliko udaljenom od nas. Zamislimo samo da biskupi na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti govore o "ratu koji je uvijek poraz".

Nadbiskup Uzinić stao je uz mnoge koji su kritizirali odluku Hrvatske da glasa protiv rezolucije kojom se poziva na prekid vatre i prestanak sumanutog granatiranja Gaze, ubijanja djece i civila. Ali ta humanitarna crta pripadnika Katoličke crkve u Hrvatskoj izostala je u ratnim i godinama nakon Domovinskog rata.

Tada se Crkva svrstala pod ratni barjak, proglašavala branitelje borcima za hrvatski narod i katoličku vjeru, dijelila krunice, zatvarala oči pred zločinima, kršenjima međunarodnog prava, pred logorima u Hrvatskoj i BiH, pred masakrima nad srpskim i muslimanskim civilima. Dapače, antihašku histeriju i pučističku atmosferu nakon 2000. godine potpirivali su i neki od najistaknutijih pripadnika Katoličke crkve.

A Domovinski rat proglašen je svetinjom.

Crkva je šutjela

Kad je trebalo govoriti o hrvatskim zločinima, Crkva je šutjela. Kad je trebalo govoriti o nevinim žrtvama na drugoj strani, Crkva je šutjela. I nitko tada nije govorio kao Mate Uzinić danas: "Moramo biti ne navijači, nego oni koji se u svakom obliku protive ratu i protiv njega dižu glas".

Oni koji jesu govorili protiv rata - mediji, novinari, intelektualni, političari - proglašavani su petokolonašima, izdajicama, stranim plaćenicima, lošim Hrvatima.

I to je bilo razumljivo u ratnim godinama, u nametnutom ratu i agresiji. Ali nije bilo razumljivo da hrvatski biskupi i svećenici čak i tih godina zaborave suosjećanje, humanost, ljubav, da zaborave "puteve dijaloga" i da ne dođu "u doticaj s ranama koje rat ostavlja", kako to danas govori Uzinić.

Domovinski rat ostavio je rane na svim stranama. Katolička crkva došla je "u doticaj s ranama" samo na jednoj strani.

I kad je Crkva govorila o Domovinskom ratu kao obrambenom ratu, isto sada govore Izraelci nakon napada i agresije Hamasa, kao što to govore Palestinci nakon brutalnog osvetničkog udara Izraela na Gazu. Ako papa Franjo kaže da je "rat uvijek poraz", ne ističe razliku između agresorskog i obrambenog rata, niti razumije slavljenje pobjede u ratu.

Dižu glas protiv rata

I zato gotovo nestvarno zvuče poruke nadbiskupa Uzinića o "ratu koji je uvijek poraz" i o "dizanju glasa protiv rata", u kontekstu svega onoga što je Katolička crkva u Hrvatskoj radila i govorila - ili nije govorila - tijekom i nakon Domovinskog rata.

Čak i danas Katolička crkva izbjegava oglašavati se kad se u javnom životu ponovno širi mržnja, radikalizam, nesnošljivost prema drugim društvenim skupinama i nacijama, kad se ponižavaju ili umanjuju ratne žrtve, veličaju zločinci, zvecka oružjem. 

I to je poraz Katoličke crkve u Hrvatskoj.