Popisu nedavnih slučajeva nasilja protiv žena možemo pridodati ubojstvo žene u kafiću u Rijeci i ubojstvo žene na radnome mjestu u supermarketu u Splitu. Oba su se ubojstva odvila pred svjedocima i u javnim prostorima, pa su dobila značajan medijski prostor. Vrlo jednostavan odgovor na pitanje ima li više nasilja u medijima zato što su slučajevi sve strašniji, a kojim bi se lako umirila trenutačna zabrinutost u društvu, bio bi da je riječ o medijskom senzacionalizmu zbog kojega se prenose “spektakularni” primjeri nasilja. Dakako, nesumnjivo dio objašnjenja leži u aktualnoj medijskoj klimi i politici, ali samo dio koji objašnjava način prenošenja vijesti o ovom nasilju. No problem nasilja protiv žena je ipak puno složeniji i puno ukorjenjeniji u hrvatskom društvu. Nasilje je trajno prisutno, a na neki se način i tolerira, pa čak i potiče.

Stalna izloženost žena u Hrvatskoj raznim oblicima nasilja može se potkrijepiti podacima o nasilju u obitelji, o seksualnom nasilju i silovanjima te o ubojstvima i pokušajima ubojstava. Primjerice, u 2020. godini je ubijeno 19 žena, od čega su devet ubili trenutačni ili bivši partneri, a 10 njih njima bliske osobe. U 2021. ubijeno je 14 žena (njih 11 su ubile njima bliske osobe, od čega njih 4 trenutačni ili bivši partneri). Do kraja ožujka 2022. godine ubijeno je šest žena. Sve su ih ubili bliski ljudi. Dakle, za sada u prvom tromjesečju 2022. godine možemo govoriti o valu nasilja protiv žena, no za zaključak radi li se o statističkom porastu moramo sačekati kraj godine.

Takav zaključak čak nije nužan jer je samo iz nekoliko predstavljenih podataka jasno vidljiva trajnost prisutnosti nasilja. I što je još važnije - vidi se da žene ubijaju njima bliske osobe i/ili njihovi partneri. Iako nisu sigurne ni u javnim prostorima niti na ulici, za žene su ipak najopasniji njihovi domovi i obitelji. Zaštitu će teško dobiti i u pravosudnom sustavu. Analiza pravobraniteljice za ravnopravnost spolova pokazuje da je na bezuvjetne zatvorske kazne osuđeno manje od 10 posto ukupnog broja svih počinitelja rodno uvjetovanog nasilja, dok su svi ostali osuđeni relativno blagim novčanim kaznama, tj. uvjetnim zatvorskim kaznama. Time društvo i država poručuju da se nasilje tolerira i održava na raznim privatnim i institucionalnim razinama.

Kako se isti procesi vide i na globalno, možemo govoriti o raširenosti patrijarhalne kulture koja kontinuirano i neumoljivo definira žene kao podređene i nevažne spram muškaraca. Stoga ne čudi da su razni oblici nasilja i ubojstva žena čak u porastu u nekim regijama svijeta, što svjedoči o globalnoj epidemiji femicida kao zločina iz mržnje. Jedno od uobičajenijih socioloških objašnjenja ovog fenomena povezuje vanjske strukturne pritiske i krize s razinom nasilja. Jednostavno rečeno, što su veći siromaštvo, nezaposlenost, opasnost od rata i nepogoda, to je veća zastupljenost nasilja u obitelji. Izvanjski se pritisci prelamaju preko leđa žena. Pozdravljam vidljivost teme nasilja protiv žena u javnosti. Koliko god je tema neugodna, o njoj treba što više govoriti i tako djelovati prema dokidanju svih oblika rodno utemeljenog nasilja. 

Valerija Barada je prof. sociologije na Sveučilištu u Zadru Odjel za sociologiju, Sveučilište u Zadru