Radnici su jučer s grčem u želucu primili odluku o stečaju.
- Nadao sam se da će i dva moja sina jednom raditi u Uljaniku Znate, ja sam treća generacija uljanikovaca inženjera, a moj pokojni djed se zbog svega što se događa oko škvera sigurno okreće u grobu - rekao je Marko Mendica (42).
POGLEDAJTE VIDEO:
U Uljaniku je radio gotovo 16 godina kao inženjer na antikorozivnoj zaštiti. Otišao je u studenom prošle godine.
- Smijenjen sam zbog mojeg dugog jezika jer sam htio da firma ide naprijed i da se smijeni 40 rukovoditelja. Problem Uljanika je nestručno kadroviranje visokorangiranih menadžera. Nikakva politika tu nije u igri, a ovo je nusproizvod - dodao je.
Kad bi se Uljanik oporavio, priznaje da bi se ponovno vratio jer je škver njemu i cijeloj obitelji u krvi. On je “samo” četiri mjeseca živio bez plaće u pulskom škveru.
- Moj pokojni djed Leon Marion bio je projektant 15 godina, otac Lenko Mendica je radio 40 godina u Uljaniku. Kad sam odlazio iz Uljanika, otac je rekao da sam lud što se svađam s tadašnjom upravom. Pokazalo se na kraju da sam bio u pravu - rekao je Mendica.
Pulsko brodogradilište nekad ne predstavljao najmodernije čudo tehnologije jugoslavenske brodogradnje. U bivšoj državi 13 godina vodio ga je Josip Kopinič zvan Vazduh, drugi najbolji prijatelj Josipa Broza. U njegovo vrijeme Uljanik nije imao tih problema, jer je Kopinič imao tri važna saveznika - Tita, Nikitu Hruščova i Talijane, gazdu Fiata Giannija Agnellija.
U vrijeme kada nije bilo EU pravila o nedopuštenim subvencijama škver je stalno imao velike poslove, a upravo je brodogradilište na neki način stvorio modernu Pulu. Sredinom 19. stoljeća Pula je bio gradić s nešto više od 1000 ljudi, a gradnjom brodogradilišta i austrougarske ratne luke narastao je na više od 30.000 stanovnika.
Početkom 20. stoljeća Uljanik je imao 15.000 radnika, a enciklopedija HAZU-a kaže da Josip Kopinič zaslužan za “brzi razvoj i modernizaciju proizvodnje Uljanika u vrlo teškim uvjetima”. No drugi izvori kažu da je “sve postavio krivo”, a da je doveo Hruščova, navukao Fiat i Giannija Agnellija da mu pokriju gubitke.
Sedamdesetih godina Uljanik je razvio tehniku gradnje trupa iz dva dijela, čije su polovice potom spajali u moru. Tako je napravljen tanker Kanchenjunga, sa svojih 335 metara dužine najveći brod ikad izgrađen na hrvatskoj strani Jadrana. Brod je bio širok 52 i visok 28 metara (Titanic je bio dug 269 metara). U Uljaniku je, između ostalih, sagrađen famozni brod Berge Istra, koji je, uz bocu šampanjca u more ispratila kuma Jovanka Broz. Tri godine kasnije brod je nestao na putu od Brazila do Japana i nikad nije otkriveno što je s njim bilo. I drugi brod, Berge Vanga, također je nestao, u Bermudskom trokutu. U Uljaniku je renoviran i potopljeni talijanski brod koji je kasnije dobio ime Galeb.
Pulsko brodogradilište preživjelo je dva svjetska rata, ali nije politike svih dosadašnjih hrvatskih vlada. Radnicima je pulski škver značio kruh i to onaj sa sedam kora. Bivši Uljanikovac, umirovljenik Josip Marić (80) iz Pule propast tog gordog diva, kao i mnogi bivši ali i sadašnji radnici, ne može prihvatiti. U brodogradilištu je proveo dio svog radnog vijeka u doba bivše Jugoslavije te ponovno početkom devedesetih godina, a u poslu je prošao sve od čistača hrđe pa sve do poslovođe. Uljanik mu nije bio jedino, ali jest posljednje radno mjesto prije odlaska u mirovinu. Kad je došao u škver, prisjeća se, sve je vrvjelo od radnika.
- Bilo ih je više od 10.000 iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Brodogradilište je bilo krcato radnicima i poslom, bilo je živo i uvijek zanimljivo - ispričao je. Čistila se hrđa, pjeskarili limovi na brodu. Ne sjeća se prvog broda na kojem je počeo radni vijek, ali se sjeća najvećih brodova koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća izašli iz brodogradilišta.
- Berge Istra, Berge Adria, Berge Brioni, to su bili ogromni brodovi i služili su za prijevoz rasutog tereta. Teško je ne zapamtiti ponos na licima radnika kada su ti brodovi “satkani” teškim znojem i radom zaplovili morem. Veličanstveno i jedinstveno - tako se to može opisati - rekao je umirovljenik Marić.
Prisjetio se i kako su radnici dobivali dobar bonus, kad se brod isporučio na vrijeme, ali i penale ako nije. Navodi da je s plaćom tehnologa u to vrijeme mogao platiti stan, hranu i na raspolaganju mu je ostalo još pola. U brodogradilištu je ostao do 1975. godine, kad je u rodnoj Bosni dobio bolji posao, kao profesor u ekonomskoj školi. No došao je Domovinski rat, a s njim i otkaz na tadašnjem poslu. S obitelji se, ovaj put kao izbjeglica, vratio u Pulu.
Tad je bilo puno teže naći posao, ponovno se zaposlio u Uljaniku. Smeta mu, kaže, što se danas tako “maćehinski” odnosi prema radnicima u brodogradnji i što se uz kavu raspreda o nestajanju Uljanika.
- Privatizacija je donijela svoje - zaključio je na kraju Josip koji se nadao škver isploviti iz problema i nastaviti raditi.
POGLEDAJTE VIDEO:
Propali nakon 163 godine
Uljanik je preživio sve, ali ne i krizu brodogradnje u dvijetisućitima
1856. Kamen temeljac položila je carica Elizabeta. Kasnije, u 20. stoljeću u brodogradilištu su građene podmornice za Austro-Ugarsku.
1858. Prvi brod, Kaiser, porinut je s navoza na otoku Uljaniku. Slijedi gradnja 56 brodova za austrougarsku ratnu mornaricu.
1947. Kreće obnova pod Jugoslavijom jer je u Drugom svjetskom ratu bio njemačka pomorska baza i pretrpio žestoke savezničke napade.
1953. Uljanik potpisuje ugovor s danskom tvrtkom za proizvodnju dizel motora. Druga faza razvoja počinje gradnjom broda Uljanik, koji je imao opremu izrađenu u škveru.
1972.-1976. U brodogradilištu je sagrađeno 11 tzv. mamutskih brodova. Najveći, Kanchenjunga, izgrađen je za naručitelja The shipping corporation of India.
1987. Iz pulskog brodogradilišta Uljanik isporučen je prvi brod za prijevoz automobila. Škver je postao poznat u svijetu zahvaljujući izgradnji takvih brodova.
1991.-1995. U ratnim godinama nema novih ugovora te se dovršava niz prethodno ugovorenih tankera. U navedenom razdoblju Uljanik je uspio isporučiti ukupno 14 brodova.
Uljanik je u 20 stoljeću gradio čak i podmornice, najprije za Austro-Ugarsku, a potom i u II. svjetskom ratu