Marija (25), Kijev
Hvala, Putine, što si mi uništio život!
Za Mariju, kao i za svakog Ukrajinca, sve je počelo 24. veljače. Spavala je u svom udobnom krevetu u Kijevu i u četiri sata ujutro čula eksploziju. Prvo je pomislila da je to neka vrsta industrijskog zvuka (pored nje se gradi stambeni kompleks) i vratila se u krevet. Kasnije ju je probudio zaručnik i rekao da skupi sve potrebne stvari.
POGLEDAJTE VIDEO: UŽIVO O RATU UKRAJINA RUSIJA
- Bila sam šokirana i do posljednjeg trena nisam vjerovala da se to događa. Prije sam ponekad zamišljala koje bih stvari pokupila ako se nešto dogodi, ali kad je to postalo stvarnost, sve o čemu sam mogla razmišljati bili su zbunjenost i strah - govori Marija.
Par je spakirao stvari i otišao u podrum kuće. Kasnije su shvatili da on uopće nije pogodan za spavanje - pod nogama su pijesak i beton, bilo je hladno, nije bilo namještaja, vode, toaleta... Odlučili su otići do njegovih roditelja u kuću, koja se također nalazi u Kijevu. Njezini rođaci su otišli u selo, njezina baka je ostala sama u Zaporožju. Jednostavno nisu imali vremena da je pokupe.
- Sve ove dane i noći provodimo čitajući vijesti i skrivajući se u podrumu. Svako jutro počinje provjerom jesu li moja obitelj i prijatelji živi. Zalupili smo prozore u slučaju eksplozije u blizini. Sad je kuća potpuno mračna, ne izlazimo nigdje jer se zračna uzbuna čuje više puta danju i noću. Nadala sam se da će to biti gotovo za tjedan dana i da ću kasnije doći kući. Ali danas je 13. dan rata i mislim da je pred nama još nekoliko neprospavanih tjedana. Ali što ću ako to potraje nekoliko godina - pita se Marija.
Par bi se trebao vjenčati na ljeto, ali sad ne zna hoće li biti živi. Mnogi Marijini prijatelji su otišli iz Ukrajine, ona ne želi ostaviti zaručnika, oca i baku.
- Imam 25 godina, vrijeme je za samoostvarenje, razvoj karijere i izgradnju svog života. Sad treba zaraditi za stan, za buduću obitelj. Diplomirala sam filmsku režiju i radim na setu od 18. godine. Sad shvaćam da će nakon rata ovo područje umrijeti na neodređeno vrijeme. Hvala, Putine, što si mi uništio život! Nakon rata nikad više nećemo surađivati s Rusijom. Također ćemo dugo obnavljati sve ono što nam je zemlja agresor uništila. Šokirana sam kako ruski mediji drsko lažu svoje ljude, kako ih drže u strahu za slobodu govora. Nikad se nećemo pokoriti Putinu, ma koliko nas to koštalo. Ukrajina je sloboda! Ukrajina je demokracija! Ukrajina nikad nikoga nije dirala. Branimo se. Da, deset puta smo manji, ali istina je iza nas. Cijeli svijet je s nama! Zato ćemo pobijediti! Slava Ukrajini!, ponosno završava djevojka.
Lana (32), Kijev
Da je granata pala u sklonište, postala bi masovna grobnica
Lana, njezin muž i sin (10 mjeseci) bili su relativno na sigurnom jer se njihova kuća nalazi daleko od centra Kijeva. Obitelj je promijenila svoje mišljenje o sigurnosti kad su 26. veljače Rusi napali 500 metara od njih i počela se tresti cijela zgrada.
- Imala sam osjećaj kao da se puca kod nas u dvorištu. Bilo nas je strah jer živimo na petom katu i stan nam se nalazi u uglu. Srce mi je stalo kad je proletjela raketa koja je udarila u TV toranj udaljen nekoliko kilometara od nas. Kuća se tako tresla da je to nemoguće prenijeti - govori Lana.
U Kijevu je obitelj provela osam dana i odlučila otići na zapad. Prvi razlog je nedostatak sna. Mogli su vrlo dobro čuti bilo koju uzbunu kad se protuzračna obrana aktivirala. Bilo im je nemoguće sjediti u skloništu jer nije bilo prilagođeno za boravak.
- Prašnjavo je, hladno, svi su kašljali. Da je tamo pala granata, postala bi masovna grobnica, ne bi pomoglo. Bili smo kod kuće, skrivali se u kupaonici ili u hodniku. U Kijevu ne postoji sigurno mjesto. Roditelji i rođaci su rekli da pomislimo na dijete. Sin nije htio spavati u kupaonici ili hodniku, nije shvaćao što se događa, kao i naš pas - dodaje.
Putovali su na zapad Ukrajine tri dana, nije bilo moguće doći s lijeve obale na desnu. Prvo su stigli u Obuhov, a onda krenuli u Hmeljnicki, put je trajao 18 sati. U početku su mislili otići u Černivci, ali bila je velika gužva tamo, vozilo se pet kilometara na sat. Ljudi su stajali uz cestu i spavali u autima.
- Stigli smo u četiri ujutro u Hmeljnicki, stajali blizu hotela, ljudi su bili namrgođeni, nije bilo dovoljno mjesta. Trebalo nam je da se barem jedna osoba naspava jer smo proveli 18 sati za volanom, svi su izgubili živce. Stigli smo u pola pet ujutro kod volontera koji nas je primio, dali su nam čaj. U stanu su bili dvoje djece i tri mačke, mi imamo psa, svi su se zajedno igrali, pa otišli na spavanje, onda su nas ujutro nahranili doručkom. Nisam to očekivala od naših ljudi! Bio je vrlo ugodno iznenađenje - dodaje.
Onda je obitelj stigla u Ivano-Frankivsk, gdje su im daleki poznanici ponudili boravak u stanu. Sad su na relativno sigurnome mjestu, čuju se sirene, ali napokon mogu spavati.
- Nisam do zadnjeg htjela bježati iz Kijeva, ali nedostatak sna, dijete, već mi se vrtjelo u glavi. Nikad nisam plakala, ali kad smo otišli iz Kijeva, briznula sam u plač, sve je to suludo i strašno te želim da ni jedna osoba na svijetu to ne osjeti. Rat je nešto najgore što može biti - završava Lana.
Anastasija (23), Ukrajina
Teška vremena
Prvog dana rata, u 6.47 sati, Anastasiju je nazvala majka i rekla da nabavi karte za isti dan od Kijeva do Aleksandrije (grad u kojemu se rodila). Počeo je rat. Prvo nije mogla vjerovati da je to istina, mislila je da još sanja.
- Hvala Bogu da sam stigla nabaviti kartu istog dana, jer je to bilo skoro nemoguće. Tad sam počela paničariti. Dugo sam se molila tog dana. Nakon toga sam se malo smirila - govori.
Iako su svi građani bili upozoreni na moguću rusku invaziju, većina njih nije bila spremna za rat. Pogotovo takvoj nečovječnosti neprijateljske sile. Tog trenutka je Anastasija shvatila ono najvažnije - želi vidjeti svoju obitelj.
- Pokupila sam neke svoje stvari i otišla. Sutradan sam puno plakala. Boljelo me je. Pogotovo kad sam shvatila da nam rođaci iz Rusije ne vjeruju, koliko je propaganda bila jaka. Moj djed je iz Rusije, 1964. je oženio moju baku i preselio se u Ukrajinu. Jako je ljubazan i voli našu zemlju, ali sad ga nevjerojatno boli gledati što se događa. Tresla sam se tri dana od početka rata, onda sam popila sedativ i rekla si da je panika nepotrebna. Moramo izdržati. Pokušavam pronaći neke smiješne stvari na internetu i čak se nasmijati, koliko god to bilo teško - dodaje Anastasija.
U ovim teškim vremenima djevojka je razumjela koliko su Ukrajinci jaki, kakvu ljudskost i ljubav imaju prema svojoj zemlji i koliko želi zagrliti sve prijatelje. To će učiniti nakon rata.