Prošle su točno dvije godine, a činilo se mnogo dulje.

Drugu godinu mandata, koju je započeo na današnji dan polaganjem zakletve pred čelnicima HDZ-a na Pantovčaku (šefovi oporbe nisu bili pozvani), Zoran Milanović provodi na čelu liste najpopularnijih političara, uz anketno odobravanje 59 posto građana.

Uz podršku koju je velikim dijelom zaradio obračunima s Andrejom Plenkovićem i njegovim HDZ-om.

I ako bi se to moglo u Milanovićevim krugovima smatrati najvećom pobjedom, ipak nije bila jedina. Izborio je Milanović još jednu: progurao je imenovanje svog (ipak rezervnog) kandidata na čelo Vrhovnog suda.

I dalje je teško pronaći predsjednikove pobjede.

Malo pobjeda

Jer, koliko god je Milanović ratovao, koliko je frontova otvorio, u koliko se prekomjernih granatiranja uvalio i koliko kolateralnih žrtava odnio, pobjeda je bilo manje nego što bi se moglo očekivati. Čak i njegovih osobnih pobjeda, a kamoli pobjeda na razini političke scene, države i čitavog društva.

Čak je i ona najveća pobjeda, imenovanje Radovana Dobronića na čelo Vrhovnog suda, došla nakon kršenja, kakvih-takvih, ali ipak zakonskih procedura, dok se cijela procedura izbora opet svela na politikantsko prepucavanje Pantovčaka i Banskih dvora oko prevlasti nad pravosuđem.

Ostali ratovi nisu urodili prevelikim plodom.

Kontra radi kontre

Mario Banožić i dalje je ministar obrane. Zvonimir Frka-Petešić i dalje je predstojnik Ureda premijera. Veleposlanici još čekaju na imenovanje. Uskok i DORH i dalje su pod kontrolom HDZ-a. Vojska je i dalje kolateralna žrtva sukoba premijera i ministra. 

A Hrvatska je, zbog Milanovićevih eskapada prema Rusiji, Bosni i Hercegovini, ljubavi prema Miloradu Dodiku i poštovanja prema Vladimiru Putinu, kao i nediplomatskih ispada prema Austriji i Ukrajini, dobila stigmu nepouzdanog i prevrtljivog partnera.

Milanović je naprosto morao biti kontra Plenkoviću. Gdje god je mogao.

Na tome je predsjednik skupljao bodove: ali ne samo među svojim biračima, koji su začepili nos i glasali za njega protiv Kolinde Grabar Kitarović, već i među onima koji su ga rušili, optuživali i gadili, a sada ga slave kao pravu nacionalističku, suverenističku, antivaksersku, populističku, živozidašku, antiplenkovićevsku ikonu.

Radio za sebe

I ako se premijera Plenkovića optužuje da sve radi zbog sebe i svoje karijere u Bruxellesu, onda ni Zoran Milanović nije dalje od toga, premda njegove ambicije ne sežu toliko daleko. On je zapravo zadovoljan tamo gdje je sada, samo bi htio da ga se pusti na miru.

S njegovim uredom, njegovim helikopterima, prijateljima, plaćom i povlasticama.

Pa stoga otvara ratove sa svima koji ga naljute, uznemire, prozovu, kritiziraju ili ugroze na bilo koji način. Od HOS-ovih provokatora kojih se sjetio tek u Okučanima, preko razočaranih liberala i ljutih ljevičara, do ministara koji diraju u njegove ljude ili premijera koji ne želi imenovati njegove ljude.

Od tih Milanovićevih ratova Hrvatska nije imala neku preveliku korist. Ploča u Okučanima, primjerice, još stoji. Plenković i HDZ stoje još stabilnije. A Covid potvrde ipak su se provjeravale na ulazu u Pantovčak.

Destrukcija 

Dvije godine Milanovićeva mandata, a naročito ovu drugu, obilježile su svađe i ratovi, ali bile su to uglavnom - uz izuzetak Vrhovnog suda - nekonstruktivne svađe i kazališni ratovi. I ne samo da nisu svađe bile konstruktivne, već je pristup, ukrašen stilom i retorikom, bio prevladavajuće destruktivan. Kao, primjerice, oko epidemioloških mjera i cijepljenja gdje je Milanović, da napakosti Plenkoviću, poručio ljudima da "rade što ih je volja". 

Pa je Hrvatska među EU članicama s najmanjom procijepljenošću i najvećom stopom smrtnosti od Covida.

Pritom je "vođa oporbe" Milanović oduzeo kisik lijevoj oporbi, Peđa Grbin i SDP ostaju bez teksta i bez zraka na njegove istupe i naročito ispade, dok se ona desna oporba, odnosno oporba od Mosta nadesno, pokušavaju šlepati uz Milanovićeve napade, odnosno predsjednik se želi ugurati na njihov politički teritorij lišen pravih lidera.

Šok pojeo sadržaj

I možda ono najgore, Milanović je u ove dvije godine zaoštravao političku retoriku, devalvirajući pritom težinu argumenata i srozavajući razinu javne rasprave. Predsjednikove riječi naprosto više nemaju težinu: ni kad kaže da je "pola Vlade korumpirano", ni kad kaže da je Frka-Petešić upao u kriminal oko stana i prijave prebivališta...

Milanović toliko govori da više nitko ne sluša.

Odnosno, toliko šokira, da ni ozbiljne optužbe više ne prolaze. Javnost se još oporavlja od Srebrenice i Aleksandre Zec, od Dodika i Ukrajine, od Haaga i ratnih zločinaca, od "narikača i drukera", pa i od poruka u vezi nasilja nad ženama i zaključka da nas "ne bi trebalo zanimati kad zapomažu bogate glumice".

Šok je naprosto pojeo sadržaj. Kojeg vrlo često nije niti bilo.

Što je, ne zaboravimo, uobičajena pojava u političkoj karijeri Zorana Milanovića.

Mjesečarenje

Danas Milanović obilježava dvije godine mandata kojeg je započeo skromnom, pomirljivom i samozatajnom inauguracijom na kojoj je, pomalo tuđmanovski, sam izgovorio zakletvu u kojoj se obvezao da će "brinuti za poštivanje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske i bdjeti nad urednim i pravednim djelovanjem svih tijela državne vlasti".

Nažalost, bdjenje se ponekad pretvorilo u nepredvidivo mjesečarenje, gdje je predsjednik, umjesto osiguravanja urednog djelovanja, producirao sukobe i blokade. U čemu je, na njegovu sreću i našu nesreću, pronašao savršenog suparnika u Andreju Plenkoviću i HDZ-u. Koji postojano uzurpiraju institucije i sustav podređuju sebi i svojim potrebama.

Zoran Milanović nije došao ni do polovice svog mandata, a Hrvatska je već mrtva umorna.