Kad odrasteš život je pun boli i patnje, ali barem ne moraš na tjelesni. Naišla mi ta misao dok sam čitala da reformom školstva dio učenika gubi povijest, geografiju i biologiju, a ostaje im izborni predmet vjeronauk.
Javila se Nadbiskupija. Ravnateljima zapovjedila da prestanu djeci nuditi ispisivanje s vjeronauka. Kad jednom upišeš, nema natrag. Nostalgično me to odnijelo u bezbrižne dane kad se na džuboksu srednjoškolskog kafića puštala Avril Lavigne. Ponijele me uspomene čitavih pet godina unatrag. Tad sam se, krajem srednje škole, ja ispisala s vjeronauka, piše Andrea Topić za Makarsku Kroniku
Šok i nevjerica
Sjedila sam u zadnjoj klupi ruku bahato prekriženih na majici s logom Misfitsa. Isforsirala najljubazniji glas ikad: Oprostite, kako se ispisuje s ovog predmeta?
Zvuk struganja puntarica po papiru prestaje. Padaju. Vilice se šire u nevjerici.
- Kako se ispisuje, koji je postupak? – ponovim još mekše, da se čovjek ne uvrijedi. Da vidi da ga ne zajebavam.
Kaže mi da se raspitam kod profesorice etike. Želim li ispisnicu, moram se prebaciti na njen predmet. Bez propitkivanja. Bez da ga zanima kako sam to naglo izgubila vjeru u Boga. Nisam. Izgubila sam vjeru u vjeronauk.
Potpisala sam papire za svjetonazorski transfer, iako su mi tupili da obuzdam hormone i odustanem od adolescentskog hira jer vjeronauk služi da popravlja prosjek. Lakše ćeš upisati fakultet. Da ti pet nula, samo dođi na sat. Nema kontrolnih ni ocjenjivanja. To je kao tjelesni, samo bez otkazivanja mišića.
Janjeća krv i pentagrami
Etika je bila zadnji i to blok sat svaka dva tjedna. Razred se sastajao u učionici gimnazijalaca. Suprotno uvriježenom vjerovanju, pazite, čak ni jedan jedini put nismo crtali pentagrame po podu. Nećete vjerovati, nismo se ni janjećom krvi polijevali.
Dok su oni tamo na pitanje Što je Bog? zdušno odgovarali najveća ljubav, moja nova profesorica na ploči je ispisivala riječ "utilitarizam". Učili smo malo psihologije, filozofije i građanskog odgoja. U zemlju sam propala jer nisam znala odgovoriti tko su lijevi, a tko desni. U redovnoj nastavi ekonomskog usmjerenja na takve budalaštine nismo gubili vrijeme. Bavili smo se mitohondrijskim stanicama.
Na etici bi gledali filmove o Nicku Vujčiću i djeci u Donjoj Bistri. Parlaonicu održali na temu sortiranja otpada jer je rečeno bilo da će se otvoriti centar u Lećevici.
Najljepša trojka u životu
Jedino za čime žalim u vezi ispisivanja s vjeronauka je što to nisam napravila ranije.
Iz etike mi je zaključena trojka. To je najljepša trojka koju ste ikada vidjeli. Ne bi je mijenjala za sto ovlaš upisanih petica iz vjeronauka.
Ali, od čitave kurikularne reforme o njemu se zadnjih dana najviše priča. Što ćete, lako zapali narod.
Jedino što me hrvatsko školstvo zapravo naučilo je pisati što kvalitetnije šalabahtere. Kad god bi mislila glavom nisam dobro prolazila.
Na popravnom iz statistike profesorica me uputila na jesenski rok rečenicom: 'Ne možeš odgovarati na pitanja svojim riječima, moraš naučiti definiciju točno kako piše u knjizi!'.
Daktilografija i Harry Potter
Kakva reforma obrazovanja bi takve nastavnike mogla reformirati?
Mi smo, pazite ovo, čitavu godinu dana učili daktilografiju. Mi, generacija rođena devedeset i pete godine. Baš mi, kojima predbacujete da su odrasli na računalu, a ne pitajući papagala koja je ura.
Arhaične školske lektire pisane na glinenim pločama ne znam tko je birao, ali uspješno su satrale svačiju želju prema čitanju. Pobogu, dajte djeci obaveznog Harry Pottera!
Tu je i knjigovodstvo. Predmet s najviše učenika na popravnom. Dok gospođe s čvrstim trajnama po zadimljenim računovodstvenim servisima kuckaju bilance na kompjuterima, prištavi tinejdžeri padaju godine dok ne nauče crtati račune izašle iz masovne uporabe prije dvadeset godina. Zašto tjelesni nema teoriju, zašto niti jedan sat nismo učili što su penali i tko je bio Dražen Petrović? Zašto, stvarno, zašto? Zašto to nije tema neke javne rasprave, nego se klipani sad po televizijskim emisijama svađaju hoće li vjeronauk biti izborni i kome?