Tako to obično ide.

Prvo se krene s uvredama i prijetnjama, pa se prijeđe na udarce i fizičke napade.

Nakon uhićenja 34-godišnjaka iz Ivanić Grada koji se snimao kako na zagrebačkim ulicama vrijeđa i verbalno napada indijske dostavljače Wolta, poručujući im da "idu doma u Indiju" jer "ovo je naša zemlja Hrvatska, ovo je Europa, za bijele ljude, a ne za crnce", u Zagrebu su uhićena dvojica mladića koji su fizički napali petoricu državljana Indije.

Prema navodima policije, njihov verbalni napad nastavio se fizičkim obračunom kada je 21- godišnji napadač jednog Indijca udario nogom, a drugom šakom u lice, ponavljajući iste rasističke poruke kao njihov prethodnik. Obojica su uhićena i puštena na slobodu.

Nije, dakle, trebalo dugo da se s riječi prijeđe na djela. 

Prvi rasist je huškao, a drugi su fizički napali strane državljane. I pitanje je hoće li na tome stati.

Društvena patologija 

Jer to se teško više može opravdati pojedinačnim incidentima. Ovakva manifestacija rasizma može uzeti maha, kada se s pojedinačnih napada prelazi na napade organiziranih skupina. I kada ti napadi postaju sve češći i sve brutalniji.

I čak ako se ovi napadi zasad smatraju pojedinačnim incidentima, oni su odraz društvene patologije, koja ne počinje, niti će završiti na indijskim ili nepalskim dostavljačima u Zagrebu.

Mladi rasisti i huligani opravdanje i inspiraciju za svoje ispade i napade nalazili su u obrani Hrvatske i Europe, u obrani bijele rase koja je navodno ugrožena pojavom osoba drugačije boje kože. Oni misle da napadima na Indijce brane rasnu čistoću Hrvatske i Europe, a ne samo svoja radna mjesta i egzistenciju.

A takva opravdanja mogla su se čuti u mnogim drugim ispadima govora mržnje ili čak otvorene agresije. 

"Srbe na vrbe"

Recimo, u napadima na Srbe, u izrazima mržnje prema Srbima, u slavljenju srpskog egzodusa u Oluji, u opravdanjima zločina nad Srbima, u stadionskim pokličima "Srbe na vrbe" i grafitima s "vješalima za Srbe", kao i u navijačkim transparentima "J...t ćemo srpske žene i djecu", napadači dokazuju svoje hrvatstvo, svoje domoljublje, svoju nacionalnu superiornost.

Hrvatstvo se već desetljećima mjeri stupnjevanjem mržnje prema Srbima. Oni koji najviše mrze Srbe najveći su Hrvati.

U napadima na homoseksualce, a u najnovije vrijeme i transrodnim osobama, dokazuje se odanost kršćanstvu i posvećenost tradicionalnim konzervativnim vrijednostima. Pravi Hrvati i katolici udaraju gejeve i Srbe. Jer oni navodno predstavljaju prijetnju katoličkom hrvatskom, naravno i mačističkom, društvu.

"Migranti pljačkaši"

U napadima na migrante, ne samo policijskim, nego i političkim, kao i kroz dio desničarskih medija, dokazivala se obrana europskih, kršćanskih, nacionalnih vrijednosti. Migranti nose klicu druge vjere, druge boje kože, čak i natalitetnu superiornost, oni su kradljivci, silovatelji i pljačkaši, pa se svaki napad na njih opravdava obranom rase, nacije i vjere. Ili državne granice.

Ne treba zaboraviti ni lokalpatriotizam. Svaki napad na Dalmatince u Zagrebu ili na Zagrepčane u Splitu provlači se kroz prizmu obrane vlastitog grada, vlastitog narječja, pa tek onda svog nogometnog kluba. 

"Žene izazivaju"

A na kraju, i možda najvažnije, dolazimo do nasilja nad ženama. "Tako je to u obitelji", bubnula je bivša ministrica obitelji nakon otkrića da je HDZ-ov župan Alojz Tomašević maltretirao svoju suprugu. Sada smo, pak, došli do klečavaca koji pasivno-agresivnom molitvom zapravo vrše agresiju na žene koje ih navodno svojom pojavom, kao prave mužjake, izazivaju i provociraju. 

Pa se to onda stavlja u kontekst manifestacije vjere, u kontekst zaštite nerođene djece od pobačaja, u kontekst tumačenja da je žena sama kriva za silovanje ili nasilje. Veliki Hrvati i katolici, naravno muškarci, naprosto su žrtve tih žena i zaštitnici obiteljskih i kršćanskih vrijednosti.

Postoje mnoge olakotne okolnosti za napade na žene, ne samo sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Govor prelazi u djelo

I tako, vidimo kako svaki govor mržnje izvire iz društvene patologije, iz društvenog ili političkog konteksta, gdje napadači ili agresori pronalaze opravdanje za svoje napade u zaštiti rase, nacije, vjere, svog zavičaja, svog kluba, svog kvarta.

Sada su na udaru crnci i Indijci naprosto zato što su vidljiva manjina, zato što se pojavljuju u većem broju tražeći posao i egzistenciju u Europi, ali obrazac je isproban i iskušan na mnogim drugim društvenim skupinama. 

Neke su skupine postavljene u ulogu "žrtvenog jarca", drugi dežurnog krivca, treće u poligone za manifestaciju mačizma i katolicizma, pa u mete za isticanje nacionalizma, za rasnu, vjersku inacionalnu čistoću.

Nažalost, Indijci nisu prvi, nego tek još jedni u nizu.