Hrvatske vojnike dugo je trebalo obuzdavati da ne krenu u oslobađanje zadarskoga zaleđa. Čekala se samo politička odluka tadašnjeg državnoga vrha na čelu s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Vojno-redarstvena akcija Maslenica dugo i pomno pripremala se u tajnosti. Odluka je pala da se u napad i oslobađanje okupiranoga prostora krene u rano jutro 22. siječnja 1993. godine.
Svjedoci tog vremena pričaju kako su prije napada bili isključeni svi telefoni u Zadru i okolici. Tek je počelo svitati prohladno siječanjsko jutro kad su postrojbe Hrvatske vojske započele snažan topnički napad na neprijateljske položaje, koji su bili nadomak Zadru. Taj prvi udar trajao je 10-15 minuta. Neprijatelj je bio iznenađen i nepripremljen, što je omogućilo ostalim postrojbama da krenu u silovit napad.
Glavni cilj akcije bio je osloboditi Novsko ždrilo te na mjestu srušenoga Masleničkog mosta postaviti pontonski i tako ponovno povezati sjever i jug Hrvatske. Hrvatskim vojnicima i policajcima to je pošlo za rukom već prvog dana napada. Tada su oslobođena i mjesta Rovanjska i Maslenica, dio Podgradine, Islam Latinski i Grčki te Kašić. Sljedećih nekoliko dana hrvatske snage su u ofenzivi oslobodile Babindub i Zračnu luku Zemunik, Crno, Murvicu, Paljuv, dijelove Škabrnje, Smoković i Novigrad. Iznimno važno bilo je izbiti na Velebit, odakle se mogla nadzirati neprijateljska komunikacija između Obrovca i Gračaca. Operaciju su isplanirali i vodili, uz ostale suradnike, generali Janko Bobetko, tada načelnik Glavnog stožera, Ante Gotovina, zapovjednik Operativne zone Split, i Mladen Markač, zapovjednik policijskih specijalaca.
Četnici nisu mirovali
Tih trenutaka u razgovoru za 24 sata prisjetio se jednom prilikom i ratni zapovjednik 112. brigade Hrvatske vojske Marko Čulina.
- Jedna slika za čitav život će mi ostati u sjećanju. Bio je to trenutak kada se na sjevernoj strani Novskog ždrila zavijorila hrvatska zastava. Tada su pripadnici naše 112. brigade uspjeli osloboditi Rovanjsku, Maslenicu i Jasenice. Bio je to preduvjet za ponovnu uspostavu cestovne komunikacije jug-sjever. Vrlo brzo nakon toga počelo je postavljanje pontonskog mosta, a predsjednik Tuđman položio je temeljni kamen za gradnju Masleničkog mosta, koji je poslije postao sastavni dio autoceste - kazao je ratni zapovjednik 112. brigade.
No četnici nisu mirno mogli promatrati polaganje teglenica za ponton, pa su višekratno iz Meke Drage i s Debeloga Brda topništvom gađali budući pontonski most. Akcijom Maslenica, podsjeća Čulina, stvorili su se i preduvjeti da se Zadar i zračnom linijom poveže sa Zagrebom i ostatkom svijeta.
- Zadarski aerodrom je također oslobođen i mi smo, unatoč tome što su neprijateljske snage bile u Zemuniku Gornjem gotovo na udaljenost puškomitraljeza, počeli sa školovanjem i obukom naših mladih pilota - istaknuo je Čulina. Dodaje kako ni zapovjednici dugo nisu znali kad i kojim pravcima će hrvatske oružane snage početi napadati.
- Na Božić 1992. primio sam generala Antu Gotovinu, koji je bio u misiji obilaska i upoznavanja s našim snagama. Petnaestak dana poslije general Gotovina preselio se u Zadar kako bi se što kvalitetnije i u što većoj tajnosti pripremila akcija Maslenica - prisjetio se Čulina.
Predavanje o etici u ratu
Isto tako dobro se sjeća kako je Gotovina, prije nego što je itko slutio da će se dogoditi Maslenica, pozvao biskupa Ivana Prenđu u bazu u Šepurinama da vojnicima održi predavanje o etici u ratu.
- Nadbiskup mi je poslije priznao da uopće nije slutio da se priprema akcija. No i tada smo dobro razumjeli njegove poruke, da se tijekom oslobađanja ne čine zlodjela prema civilima, ali i zarobljenim neprijateljima.
Tih dana se s ponosom sjeća general Mladen Markač, koji je tada bio zapovjednik specijalne policije.
- Bila je to prva koordinirana akcija specijalne policije i Hrvatske vojske. Osim s neprijateljem, borili smo se i s teškim klimatskim uvjetima. U prostoru bez cestovnih komunikacija na svojim smo leđima nosili svu logistiku. Neprijatelja smo slomili faktorom iznenađenja. Očekivali su od 50 do 100 ljudi, no mi smo s velikim snagama ušli u teren i udarili u bok. Specijalna policija je na vrijeme i potpuno obavila zadaću. No zbog zastoja na ostalom dijelu bojišnice nismo uspjeli ostvariti sve u jednom danu, kako smo planirali. Ušli smo u dubinu neprijatelja, pa smo pretrpjeli velike neprijateljske snage s bokova - ispričao nam je svojedobno Markač
Velebit kao Sibir
Pripadnici specijalne policije na Velebitu su držali crtu Sveti Rok - Mali Alan - Tulove grede, odakle su kontrolirali Gračac s jedne i Obrovac s druge strane planine. Među njima je bio još jedan Marko Čulina. Nije bilo lako na ekstremno niskim temperaturama, na strminama okovanim snijegom i ledom šibanima olujnim udarima bure.
- Mi specijalci iz svih dijelova Lijepe zauzeli smo sve dominantne točke na Velebitu. Bilo je strašno hladno, zbog udara bure osjećaj hladnoće bio je kao da je - 30 ili - 40 stupnjeva. To je bio Sibir - kazao je Čulina, koji je na Velebitu proveo 550 dana i noći.
- Hrana se dopremala na mazgama. Ispočetka smo nosili hrane za dva-tri dana. Bile su to konzerve. Spavali smo pod šatorskim krilima i najlonom, ispod stijena - prisjetio se se bivši specijalac. Dodaje kako nisu imali ni najprikladniju opremu, ali su tamo izdržali sve do Oluje.
- Iako je praksa da se nakon značajnih pobjeda u ratovima zasluge pripisuju zapovjednicima, mislim da bi, zbog teških, gotovo nemogućih uvjeta u kojima smo provodili akciju, puno više pažnje trebalo posvetiti onima koji su neposredno provodili borbena djelovanja. Slava poginulim suborcima i zahvalnost svim pripadnicima specijalne policije - naglasio je Vladimir Faber, tadašnji načelnik Stožera specijalne policije.
Značajnu ulogu u Maslenici imala je 4. gardijska brigada HV-a, čiji je pripadnik bio Davor Prtenjača. Najradosniji trenutak mu je bio kad su počeli oslobađati prve centimetre okupiranih prostora.
- Bio je to nevjerojatan osjećaj. Da i mi napokon možemo krenuti u napad, početi vraćati svoj teritorij. To je neopisivo - kazao nam je svojevremeno u razgovoru Prtenjača te dodao kako je i nakon početka akcije trebalo odbiti neprijateljski protunapad i zadržati osvojeno.
- Srbi su u Smilčić i Pridragu doveli svoje najelitnije postrojbe. Bilo je tu i arkanovaca, vojnih specijalaca i drugih. Dovukli su borce iz svih krajeva bivše države. Ali mi smo zajedno sa svim ostalim postrojbama držali položaje - ističe. Svoju ulogu imali su i branitelji Mješovitog odreda mornaričkog pješaštva Ugljan - Dugi otok, odnosno Otočnoga bataljuna.
Zapovjednik je bio Joško Pulja, predsjednik Udruge HRM-a Zadar.
Velik posao odradili su ronioci
- Mene je posebno impresionirala zapovijed da idemo u desant na Novigrad. Mi nismo do rata bili profesionalni vojnici i desante smo gledali samo u filmovima, ali želja ljudi da uđu u taj desantni brod i krenu na Novigrad bila je fascinantna. Nisu to bili pravi desantni brodovi, nego plastični čamci. Iako se u njima nismo osjećali ugodno, krenuli smo - prisjetio se Pulja. No tada je došla zapovijed da se krene u napad na Babindub i Smoković jer su gardisti iz 4. brigade prije vremena ušli u Novigrad. Pulja podsjeća i na ulogu ronilaca HRM-a koji su odradili velik posao u postavljanju teglenica za budući pontonski most.
- To sam područje obilazio s pokojnim admiralom Svetom Leticom. Četnici su ga gađali tijekom i nakon postavljanja mosta. Uvijek je bila lutrija proći taj most. Tamo su stalno bili ljudi koji su osiguravali most, kao i ronioci u slučaju oštećenja - naglasio je Pulja.
'Bacili su na nas kasetnu bombu, a UN je sve gledao'
Umirovljeni novinar Hrvatskoga radija Božidar Klarić i snimatelj Zoran Gugić s ostalim kolegama stajali su kraj mosta kad su iz svih oružja zapucale srpske snage.
- Trebali smo snimiti reportažu s roniocima koji su se spremali zaroniti i vidjeti u kakvu su stanju teglenice. Ali vrlo brzo smo imali vatreni doček. Bio sam u mnogo težim situacijama na ratištu, ali tada sam, čini mi se, bio najbliže smrti. Taman kad smo počeli raditi svoj posao, na nas su ispalili kasetnu bombu. Zvončići su letjeli posvuda. Ne znam ni sam kako smo ostali živi. Sklonili smo se u jedan bunker. S nama su bili i UN-ovci i barem 40 minuta telefonirali sa Srbima koji su bili u Mekoj Dragi da prestanu s napadom. Ponton su gađali i iz tenkova - prisjetio svojedobno kolega reporter. Njegov “tonac” Gugić umalo je izgubio glavu. Dok je snimao, jedan geler mu se zabio u glomazni magnetofon. Klarić dodaje da mu je već tada bilo sasvim jasno da se sa Srbima neće moći pregovarati. Imao je pravo, Maslenica je bila uvod u veličanstvenu Oluju.
Ranjen s 15 metaka i preživio
Anto Zubak u operaciji Maslenica uspio je preživjeti iako je ranjen s 15 metaka.
U neprijateljskoj zasjedi u Kašiću poginula su 23 pripadnika slavonsko-brodske 3. bojne Kobre iz sastava 3. gardijske brigade Kune. Preživjela su samo dvojica. Jedan od njih je Anto Zubak (44).
- Bio je ponedjeljak, pet dana do vjenčanja s mojom Zdenkom. Potrpalo se nas 20-ak u dva tamića i krenuli smo prema Zelenom hrastu i dalje za Zadar. Ja sam sjedio iza vozača, kad odjednom ugledamo vojsku s plavim vrpcama. Zovem zapovjedništvo. Odmah su me pitali imaju li plave vrpce. Kad sam rekao da imaju, rekao mi je da pucamo jer su to Srbi. Nisam ni uspio izdati zapovijed, a oni su zapucali u nas - u razgovoru nam je jednom prilikom ispričao Anto.
U četničku zamku upali su blizu tamošnjeg groblja. Anto se sjeća kako je vozač iz njegova tamića izišao i, prije nego što je zapucao, pao je mrtav. Oko njega su ležali mrtvi suborci.
- U tom trenutku nisam imao pojma da u tijelu imam 15 metaka, dvanaest u nogama, dva u leđima i jedan u ruci. Mislim da mi je život spasila pancirka. Nekako sam iskočio iz vozila te bježao prema groblju. Četnici su me gađali iz snajpera. Uskočio sam u neki grob i slušao kako fijuču meci. Gađali su me zoljom sa zvonika. U jednom trenu se na zidu grobnice stvorila rupa. Pomaknem ja nekoliko cigli i pobjegnem kroz rupu - prisjetio se Anto. Upao je u nekakav kanal. Dok je prikupljao snagu za daljnji bijeg i pio vodu iz mulja, pokraj njega protrči jedan vojnik. Shvatio je da je to njegov kolega Breza.
- Vidim da je i on ranjen. Metak mu prošao kroz stražnjicu. Pomažem ja njemu, no i mene noge počinju zatezati. Vidim metak koji se zabio u koljeno i viri. Sam sam ga iščupao. Podvezao sam bedra i nastavio. Trebalo je naći put prema našim snagama u Zelenom hrastu. Boli me, ja žednim, pada noć. Uzmem zavoj s morfijem i tako umanjim bol - nastavio je Anto. Bili su sve bliže, ali Anto nije mogao dalje. Poslao je Brezu da ode do sela i potraži pomoć. Kako su obojica poskidali sve oznake, Brezu su zarobili misleći da je neprijateljski vojnik. No brzo su ustanovili da je on njihov suborac. Anto je za to vrijeme ušao u ruševnu kuću i sakrio se u bačvu. Pronašli su ga po tragovima krvi. Ubrzo je primio prvu pomoć. No u zadarskoj bolnici nije želio ostati. Na umu mu je bila samo trudna zaručnica Zdenka.
- Zapovjednika sam nekako nagovorio da me Vojna policija preveze doma. Na putu su mi pomoć pružali u zagrebačkoj, karlovačkoj i osječkoj bolnici. Kad sam došao u brodsku bolnicu, liječnik nije mogao vjerovati što sam napravio. Izvikao se na mene. Ali želja da vidim svoju buduću suprugu i ostalu obitelj bila je jača - kazao je
Kaže kako mu je Zdenkina ljubav dala snage da sve izdrži. Ubrzo su se oženili. Opet se vratio na zadarsko bojište. Teška ranjavanja ostavila su posljedice na njegovo zdravlje, pa je umirovljen. Sa suprugom se skrasio u Karinu. Imaju četvero djece. Boli ga što su ratni profiteri opljačkali zemlju za koju je krvario.
Panika u Krajni: Martić izvan sebe
Ondašnji Radio Knin pokušao je smiriti paniku puštanjem četničkih pjesama. To je nastojao učiniti i krajiški vođa Milan Martić.
- Ne smije nam se ponoviti jučerašnja situacija, kad je iz Krajine pobjeglo 10.000 ljudi - apelirao je Martić. Hitno im je stigla pomoć iz Srbije - snage Kapetana Dragana, arkanovci te dijelovi Mladićevih snaga iz Bosne i Hercegovine.
Ratovanje potpuno iscrpilo agresora
Do kraja 1993., osim 4. gardijske brigade, na ovom su području u različitim intervalima bile angažirane snage 1., 2., 3., 5. i 7. gardijska brigada. Tada je zaleđe Zadra bilo najzahtjevnija bojišnica u Hrvatskoj. Dugoročni učinak operacije bio je koban za pobunjene Srbe. Uz psihološki poraz, iscrpljeni su i ljudski i materijalno. Od tog udarca nisu se oporavili do kraja rata.