Skromni svestrani i samozatajni mehaničar Dragutin Novak imao u trenutku svog prvog leta samo 18 godina. Sa zrakoplovom Slavoljuba Penkale prešao je udaljenost 10 do 12 metara. Ovaj pošteni, ustrajni i odlučni mladić čelične volje ostvario svoj dječački san, postao je pilotom aviona. Uzdigao s uzletišta na Črnomercu, koje se nalazilo na vojnom vježbalištu austrougarske vojske uz Selsku cestu u Zagrebu, na visinu od 10 m i načinio zaokret od 180°.
Inače, to uzletište, koje je zapravo postalo prvi aerodrom u Hrvatskoj, nazivano je i „letilište Pongračevo", odnosno „letilište Črnomerec", a sastojalo se od travnate uzletno-sletne staze i jednog manjeg hangara.
Teško djetinjstvo
A život mu nije bio nimalo lagan. Dragutin Novak rođen je 16. veljače 1892. godine u Ilici 19 u Zagrebu. Kao dijete ostao je bez roditelja. Otac Vinko bio je stolar i sa ženom i dvoje male djece lijepo je živio dok obitelj nisu zadesile tragedije
- Otac je dobro zarađivao i tko zna čime bi se Dragutin bavio da u mirnom životu nije došlo do tragedije. Tek što je Dragutin napunio tri mjeseca oca je na radnom mjestu prignječila debela drvena greda tako da je nakon nekoliko sati umro. Majka Marija ostala je s dvoje djece. Odštetu i mirovinu od pokojnog muža nije dobila. Otac je u trenutku smrti bio mlad, a u ono vrijeme nije bilo socijalnog osiguranja. Morala se zaposliti u zagrebačkoj tvornici duhana kao radnica. Djecu su čuvali susjedi. Počeo je težak život za jadnu ženu - piše Boris Puhlovski u knjizi Hrvatski Ikar (Uspomene na prvog hrvatskog zrakoplovca Dragutina Novaka).
Majka je radila u tvornici i po 12 sati na dan, često i neću kako bi prehranila svoju djecu. Nakon pet godina mukotrpnog života kod krhke i slabe Marije nesmiljena bolest uzela je maha. Umrla je od tuberkuloze.
- Sestrica Marija upravo je pošla u školu, a Dragutin je navršavao petu godinu. Na sreću djecu je prihvatila teta, majčina sestra koja se udala za austrijskog bojnika Kolomana Arkusa, a živjela je u Zagrebu. On je djeci postao staratelj. Oboje su završili osnovnu školu u Krajiškoj ulici - navodi Puhlovski u knjizi.
Majstor svog zanata
Dragutin je 1902. završio osnovnu školu i kad mu je bilo 11 godina tetak Arkus ga je poslao u konvikt u grad Tropavu u Moravskoj gdje je Dragutinov otac imao rodbinu.Tamo je pohađao građansku i zanatsku školu i završio je mehaničarski majstorski zanat. Zaposlio se jedno vrijeme kod majstora urara, stručnjaka za satove na crkvenim zvonicima, a popravljao je pisaće i šivaće strojeve. Dragutinovo školovanje novčano je pomagala požrtvovna sestra Marija koja je živjela i radila u Budimpešti u jednoj bogatoj obitelji, a nešto i rođaci u Tropavi. Bio je vrlo nadaren za preciznu mehaniku. Sve kvarove u nekom mehanizmu on bi velikom strpljivošću i upornošću znao otkloniti..
- Godine su prolazile a suhonjavi i dugonogi Dragutin postao je pravi majstor svog zanata. Uskoro je otišao u Budimpeštu gdje je jedan dan prisustvovao natjecanju letova aviona na Rakošijevu polju. Crtao je po sjećanju na desetke letjelica. Zapamtio je svaki detalj. Danju i noću sanjao je o letenju i upravljanju avionom - opisuje Puhlovski u knjizi.
Uskoro se vratio u Zagreb gdje mu je tetak našao posao u struci. U to vrijeme Zagrebom se pročulo da neki inženjer Penkala gradi avion vlastite konstrukcije. Montirao ga je u velikom hangaru u Črnomercu. Gradski tisak pisao je o tome vrlo šturo, ali se Dragutin zainteresirao i nadao se da će svojim znanjem preciznog mehaničara možda mogao naći posao kod tog inženjera.
Novak i Penkala - dobitna kombinacija
- Možda bi mogao raditi na instalaciji uređaja oko motora aviona, pod nadzorom konstruktora Penkale. Razumije u bravarski, kovački i tokarski zanat - razmišljao je. A zanos za avijaciju toga je dana još više usplamtio u njemu.
Ali gdje i kako pronaći tog inženjera? Gdje on radi? Tko će ga njemu preporučiti - mislio je Novak čija je ušteđevina već bila potrošena a izgledi za budućnost bili su slabi. Novak je zdvajao i pomalo gubio pouzdanje. Jedina mu je nada bio Penkala
- Možda ću uspjeti kod njega - tinjala je u njemu nada.
- I otišao je na Črnomerec tražiti Penkalu kojeg je Dragutin, mladić sa nepunih 18 godina oduševio. Njegovo znanje i njegov zanos za zrakoplovstvom. Predložio mu je već pri prvom susretu da bude čuvar njegova hangara, a postepeno da se uključi u izradu pojedinih završnih dijelova aviona. Dragutin u tom trenutku nije bio svjestan je li ta ponuda san ili java. Penkala je bio miran i staložen čovjek, a Novak šutljiv i poslušan. Od trenutka kad su inženjer Penkala i Dragutin Novak sklopili su ugovor o radu Dragutin nije mogao vjerovati svojim očima. Uzeo ga je za priučenog mehaničara na posao. Od tog dana Dragutinu Novaku ispunjen je san. Radio je od zore do mraka. Često i noću pod svijetlom petrolejske svjetiljke tokario bi mali dio aviona bez kojeg se drugi dan nije mogao nastaviti posao. Radio je s neopisivom energijom i ustrajnošću - navodi autor Puhlovski te dodaje kako je Penkala Novaka neizmjerno volio jer Novak ne samo što je bio odličan radnik nego je bio pošten i požrtvovan na svakom poslu.
Vrhunski europski pilot
Konstruktor i izumitelj Slavoljub Penkala i prvi hrvatski pilot Dragutin Novak ostali su tako u povijesti zapamćeni kao nerazdvojan dvojac u pionirskim počecima razvoja hrvatskog zrakoplovstva, pa ih se može smatrati svojevrsnom braćom Wright ovih prostora. Kasnije, avion se, prilikom jednog Novakovog leta 20. listopada 1910., oštetio i Penkala je odustao od daljnjih istraživanja.
Uskoro je Dragutin Novak postao cijenjeni pilot koji je donosio brojne nagrade sa zrakoplovnih mitinga diljem Europe. Pobijedio je na zrakoplovnim priredbama u Budimpešti 1912. i Grazu 1913. godine. Postao je vrhunski europski pilot.
U vrijeme Prvog svjetskog rata mobiliziran je u austrijsko vojno zrakoplovstvo. Tamo je radio kao priznati nastavnik – instruktor za obuku vojnih pilota te borbenih pilota. U jednoj od borbenih akcija, prilikom eksplozije projektila u blizini njegovog aviona, izgubio sluh na jedno uho.
Godinu dana prije završetka rata vjenčao se sa Anđelom Pongrac iz Velikog Ravna.
Nakon rata su na njega svi zaboravili
Nakon završetka rata, u Kraljevini SHS Dragutin Novak nije mogao dobiti odgovarajuće zaposlenje u zrakoplovstvu.
- Nije mogao shvatiti da je on za avijaciju beskoristan. Ta koliko je pohvala i nagrada dobio za uspješno podučavanje u letenju mladih učenika. Stalno je tražio neki bolji posao koji je bio u vezi s avionima. Alio na njega su svi zaboravili. Zaboravili su da je bio prvi pilot Zagrepčanin koji je uspješno letio na Penkalinu avionu. Uzalud je uputio molbu Ministarstvu unutarnjih poslova Kraljevine SHS da ga prime za aviomehaničara na aerodromu u Novom Sadu. Na molbu nije dobio ni odgovor - navodi u knjizi Boris Puhlovski
No zahvaljujući svom velikom i opsežnom znanju i stručnosti probijao se kroz život obavljajući razne poslove. Radio je tako jedno vrijeme pri Anatomskom institutu Medicinskog fakulteta kao mehaničar i ložač. Njegova je zadaća bila da se brine o održavanju svih instalacija u zgradi. Dobio je u samoj zgradi stan za svoju obitelj i počeo novi život. Ma kakav se kvar dogodio u zgradi on bi sve uspješno popravio. Gdje god bi prošao iza sebe je čuo primjedbu 'Nema stvari koju taj čovjek ne zna popraviti'
Vozio autobuse i taksije
Krajem 1922. zaposlio se u križevačkoj električnoj centrali tzv. Munjari. Obitelj se tamo preselila i našla svoj dom. jedno vrijeme je Novak radio i kao autobusni i taxi poduzetnik. Naime, 1927. ukazala mu se prilika da osnuje autobusno poduzeće koje bi prevozilo putnike od centra Križevaca do kolodvora. Mnogi su đaci putovali u višu gimnaziju u Koprivnicu a neki i u Zagreb a trebalo je pješačiti do kolodvora. Novak je kupio neki stari autobus, teretni auto i auto taksi. U tome su mu pomogli i roditelji njegove žene
- Bio je ponosan na svoje poduzeće koje je nakon sirotinjskih dana u djetinjstvu stvorio svojom marljivošću, sposobnošću i upornošću.. Mnoge je siromašne đake prevozio besplatno do kolodvora koji su putovali u Zagreb na studij. Supruga Anđela je obavljala dužnost konduktera. Posao je cvjetao jer je sam održavao svoj vozni park. A auto taksi je bio korisno sredstvo jer je često prevozio bolesne do bolnice. Sve što je Novak radio, skrbio je zbog svojih dviju kćerki koje su studirale u Zagrebu - navodi se u knjizi.
Obje Novakove kćer završile su fakultete. Kći Nevenka predavala je fiziku, a jedno vrijeme radila je kao ravnateljica Učiteljske škole. Kći Deša također je predavala matematiku i fiziku u nekoliko gradova Hrvatske.
Godine proveo u Križevcima
Po završetku Drugog svjetskog rata Novak je predložen za direktora autobusnog prijevoznog poduzeća u Križevcima. Dobio je stare motore bez karoserije. Marljivim radom, uz pomoć radnika sastavio je nove autobuse. Tako je stvoren prvi prijevozni autobusni park. Autobusi su tada vozili i izvan Križevaca u obližnja mjesta.
Obitelj je 1970. godine prodala kuću u Križevcima i kupila obiteljsku kućicu u Zagrebu. Tamo se Dragutin Novak smjestio sa suprugom , kćeri Nevenkom i unukom Davorom. jedina mu je razonoda i odmor bio njegov unuk s kojim je provodio sat i dane u malom vrtu iza kuće gdje je posadio nekoliko voćaka, navodi se u knjizi 'Hrvatski Ikar'
Nikad prežaljena ljubav...
- Kako je Novakova kuća bila u naselju Novi Zagreb, često su je nadlijetali golemi srebrnasti mlazni putnički avioni. Od zadnjeg Novakova leta zrakoplovom prošlo je gotovo 60 godina. Zrakoplovstvo se znatno usavršilo. Avioni su se povećali tako da bi čak tri Novakova aviona stala u trup novih. Unuk Davor poznavao je svaki tip aviona već po njegovom zvuku. Tumačio je svojem djedu koji je tip aviona, koje tvornice iz koje države, koliko putnika prevozi.. Djed bi žmirkajući u visine, odlutao svojim mislima nekuda, daleko, daleko..
- Deda, deda, kaj ti mene ne slušaš? - prodrmao bi ga za rame
A djed Novak je još dugo, dugo promatrao kako u daljinu nestaje avion, koji je preletio iznad obližnje livade postajući sve manji, sitniji i konačno se izgubio kao točkica daleko na horizontu..
Dragutin Novak preminuo je u Zagrebu 31. listopada 1978. godine.