Tko meni može platiti djetinjstvo moje djece? Kuća, stan, auto? Mene definiraju moja djeca, sve ostalo je manje bitno jer je sve došlo nakon toga.
Rekla je to Gordana Prnjak (52), majka jedinih hrvatskih petorki koji su ove godine ušli u 26. godinu života. Daria, Mihaela, Antonio, Luka i Domagoj rođeni su iste godine kad je njihova rodna Velika Gorica dobila status grada, 1995., i danas su, kako mama kaže, brižni i odgovorni mladi ljudi. Rođeni su 13. lipnja. Gordana i suprug Željko (56) čak osam godina pokušavali su imati djecu i na kraju su se odlučili za umjetnu oplodnju.
Gordana je znala da in vitro oplodnjom postoji mogućnost višestruke trudnoće, ali nikad joj nije ni palo na pamet da bi mogla roditi petorke. Supružnici su zajedno ušli u taj teški proces. Složili su se kako će dati sve od sebe, zacrtali si cilj i nisu odustajali iako u počecima nisu imali puno. Gordana je imala 28 godina kad je postala majka.
- Ljudi si stvore razne slike života u glavi. Kad smo se suprug i ja odlučili za djecu, ništa nismo imali osim auta. Bili smo mladi, povremeno smo bili kod njegovih, pa kod mojih, no sve se nekako posložilo - priča nam Gordana. Kad su bebe navršile dvije godine, uselili su se u kuću u Donjoj Lomnici nedaleko Velike Gorice, gdje i danas žive.
Vjera, nada i pouzdanje u liječnike
Trudnoću nije bilo lako iznijeti i u majci je uvijek postojao strah da se nešto ne zakomplicira. Posebno kad je došao četvrti, peti mjesec trudnoće. Pitali smo je kakav je osjećaj nositi petero djece u trbuhu.
- Bili smo na silnim ultrazvucima, no doktori nikad nisu mogli znati koji se otkucaji srca prate i sve do porođaja nismo znali je li sve u redu. Jednostavno smo se morali prepustiti doktorima, moliti i vjerovati - prepričava Gordana. Danas je neizmjerno zahvalna Mišku Jurkoviću, doktoru koji je supružnicima pomagao kroz sve te mjesece neizvjesnosti i od kojeg su prihvaćali savjete koji su im pomogli da sve prođe kako treba.
Gordana za sebe kaže i kako je “temperament” pa joj je bilo teško provesti dva mjeseca u bolnici, no znala je kako je sve to dio “puta”. U prvih sedam mjeseci često je bila na pregledima, a djeca su rođena kao nedonoščad pa je još dva mjeseca s njima provela u bolnici dok se ne razviju u inkubatorima.
Po dolasku kući sve je išlo prirodnim tijekom. Gordana se u blagdansko vrijeme najčešće sjeti psina koje su mališani izvodili dok su joj pomagali peći kolače u blagdansko vrijeme i to joj danas nedostaje. Dečki su pomagali tati, obrezivali bi voćke ili kosili travu, a djevojčice bi pomagale mami. Danas je na njih jako ponosna jer rade ono što vole, zaposlili su se ili rade uz fakultet i krenuli su smjerom koji su sami izabrali.
Kad su zajedno, prisjećaju se djetinjstva i smiju, a mama priznaje kako je “kao svaka mama” jer uvijek brine. U početku je to bilo zbog trudnoće, kasnije kroz djetinjstvo da se klincima nešto ne dogodi. Pubertet je donio nove brige, a danas kad su odrasli, opet o njima stalno razmišlja.
Metoda odgoja? Osjećaj!
Današnji roditelji na raspolaganju imaju brojne knjige raznih metoda odgoja, a Gordana i Željko su se uzdali u vlastite osjećaje i vodili se idejom kako žele stvoriti dobre ljude kojima će usaditi pozitivne, ljudske vrijednosti.
- Kroz vrijeme smo se upoznavali s karakterom djece. Nemoguće je primijeniti jedan način odgoja na sve njih. Suprug i ja čvrsto stojimo na zemlji i uvijek smo ih nastojali usmjeravati. Nikad ih nismo ograničavali, recimo da smo to preuzeli od modernog odgoja - objašnjava. Ljudi bi im znali reći kako kod njih vjerojatno sve mora biti strogo jer bi se inače raspali, no Gordana to negira.
- Mora postojati granica i moramo znati reći ‘ne’ ili ‘ne može’. Moralo je biti reda i organizacije - priča i dodaje kako danas njihovi 25-godišnjaci ne zaziru ni od obitelji ni od obaveza, zaposleni su i ambiciozni, a roditelji su tu da ih podrže i pomognu, ali i da kažu ako misle da nešto nije dobro. Nastoje se svakoga dana vidjeti barem pet minuta, a majka priznaje kako joj nedostaju galama i vika kojom je uvijek kuća bila ispunjena. Po pitanju financiranja kaže da su imali veliku sreću jer je Grad uskakao s pomoći. Primjerice, novac za užinu bi troje plaćalo, dvoje bi dobilo besplatno i slično.
Naišli su i na predrasude
- I danas smo na tome jako zahvalni - kaže. Pomagali su im i roditelji i rodbina, a djeca su bila strpljiva i skromna. Bili su poslušni i ne bi se žalili ako nemaju nešto što drugi prijatelji u razredu posjeduju. Kroz život je obitelj uglavnom nailazila na oduševljenje ljudi, svi bi čestitali na petorkama. Gordana je i danas dobra s učiteljima koji su djeci predavali u osnovnoj školi, svi uvijek pitaju za njih, no Gordana se sjeća i ružnih trenutaka, kojih, nasreću, nije puno bilo.
- Jednom prilikom sam s djecom išla na sladoled nakon vrtića i prišla mi je gospođa s riječima: ‘Jooj, jadni vi, petero djece...’. Ja sam se okrenula i pitala: ‘Pa gospođo, zašto sam ja jadna? Pa ja sam bogata!!!’ - prepričava nam Gordana. I danas ništa ne bi mijenjala, a kaže kako je sretna što joj je suprug oduvijek u svemu bio podrška. U sve su ušli iz zajedničke želje za stvaranjem obitelji i to ih je do danas održalo.