Dok ih gledamo kako se smiješe s malih ekrana, pozornica i crvenih tepiha, često zamišljamo da žive vrlo glamuroznim životom i da je uvijek bilo tako. Rijetko tko bi pomislio da su neke od istinskih zvijezda domaće estrade prve novce zaradili - na groblju. Drugi su pak nimalo glamurozno konobarili, čistili urede i diskoteke. 

Zvijezda “Naše male klinike” Enis Bešlagić sa 16 je godina pobjegao od rata iz rodnog Tešnja tetki u Njemačku. Odmah se zaposlio u tvrtki za čišćenje, a nakon tri mjeseca ribanja ureda počeo je raditi na groblju u Münchenu. 

- Bio sam grobar kako ne bih bio na socijalnoj pomoći. Satnica mi je bila 1,70 tadašnjih njemačkih maraka – ponosan je Enis. Na groblju je, kaže, naučio puno o životu. Kolege su mu bili ljudi koji su propustili svoje prilike i upropastili si život drogom, kockom ili jednostavno lošim odlukama, a tugu zbog te činjenice utapali su u alkoholu. Enis je na poslu “potezao” za one koji bi se već do podne opili tako da ne bi mogli funkcionirati. Prvim plaćama uglavnom je častio prijatelje.

Kupovao sve što si prije nije mogao priuštiti

 - Vodio sam ih u restorane ili u luna-park. Svi su vozili autiće na moj račun. Kupovao sam sve ono što si kao klinac kojem je djetinjstvo prekinuo rat nisam mogao priuštiti. Došao bih na benzinsku pumpu pa kupio 25 čokoladica umjesto jedne jer sam si to konačno mogao priuštiti – prisjeća se Bešlagić. Groblje većina ljudi baš ne povezuje s uzbuđenjima, ali Bešlagiću ni toga nije nedostajalo. Odmah pored bio je najveći minhenski zatvor, a već prvog Enisova dana na poslu upozorili su ih da su pobjegla dvojica zatvorenika i sakrila se na groblju. Sjedeći s grobarskim grabljama na klupi, Enis je spazio helikopter i odlučio provjeriti koliko je situacija ozbiljna. Potrčao je kao da bježi. Helikopter je u roku nekoliko sekundi bio iznad njega s uperenim cijevima, a svuda oko njega bili su policijski vučjaci s iskeženim zubima. 

Stekavši radne navike u osam mjeseci na groblju, Enis je počeo ulijevati povjerenje potencijalnim poslodavcima pa su mu nudili bolje poslove, ali nije prihvatio nijedan. Umjesto toga vratio se 1993. u Tešanj. Znao je, kaže, da ga u domovini čeka ono što mu je suđeno. 

Tarik radio kao konobar i kolporter

Većina mladih ljudi prvi posao nađe pred ljeto kako bi imali novac za put na more s društvom, a među takve spada i Tarik Filipović. 

- Tata mi je mogao dati za ljetovanje, ali ja sam baš htio sam zaraditi. Htio sam se namučiti tih mjesec i pol da bih uživao na moru za svoje novce - kaže Filipović. Glumac i voditelj prvu je plaću dobio s nepunih 17 godina. Radio je kao konobar u stričevu kafiću u rodnoj Zenici. Mušterije su, kaže, pile uglavnom viski i ostavljale mu dobre napojnice pa je od prve plaće imao za tri tjedna dobrog provoda na moru s prijateljima. Tariku je to bio prvi ozbiljniji honorar, a “na sitno” je počeo zarađivati i prije. Već s 15 prodavao je ručnike i majice na štandu.

 - Mislim da su radna iskustva u toj dobi bila vrlo korisna za mene – kaže glumac koji se dobro snašao i u poduzetničkim vodama

U Hrvatsku je svojedobno uveo praksu oglašavanja na ljudima-sendvičima, a bio je i suvlasnik noćnog kluba. Vjerojatno najbogatiji domaći glumac i suprug bivše Miss Hrvatske Lejle Šehović u svojim prvim zagrebačkim godinama nije živio nimalo glamurozno. Tijekom studiranja na Akademiji dramskih umjetnosti je konobario, a jedno vrijeme bio je i kolporter.

- Bome sam se ja naradio prije nego što sam stao na pozornicu – smije se Tarik.

PIXSELL

Borisu Mirkoviću prvi honorar su potrošili roditelji, kao i njegovom bratu Mariju. I ne samo prvi. Obojica su od malih nogu glumili u ZKM-ovim predstavama i dobivali zato novac, a još bolje honorare dobivali su za uloge i statiranje u serijama i filmovima.

- Za statiranje u filmu mogli smo u nekoliko dana zaraditi mjesečnu plaću naših roditelja. Roditelje nismo morali ništa ‘žicati’,dobivali smo nogometne lopte, autiće, sve što smo htjeli – kaže Mirković i dodaje da je tad, srećom, bio drukčiji odnos prema novcu pa ih kolege iz škole nisu tretirali kao ‘sirote male bogataše’. Prvi veći honorar dobio je za film “Dan pobjede” iz 1978. godine, a prvi koji je vlastoručno podigao bio je za ulogu u filmu “Slike iz života jednog šalabahtera” Zvonimira Bajsića iz 1987. Ne sjeća se je li tim novcem kupio neku audioopremu ili što drugo, ali zato itekako pamti izdašan honorar koji je iste godine zaradio kao animator na Univerzijadi.

- Od toga sam kupio motor – kaže ovaj veliki zaljubljenik u dvonožne limene ljubimce i vjetar u kosi. Za mlade je, smatra, korisno rano steći radne navike, ali ističe da u tome ne treba pretjerivati.

- Djeca se moraju i igrati – rekao je glumac. 

Kićo je ministrirao po sprovodima

Krunoslav Kićo Slabinac morao je početi raditi još kao osnovnoškolac jer očeva plaća nije bila dovoljna da prehrani pet članova obitelji. Zarađivao je kao ministrant na sprovodima.

- Za nošenje križa dobio bih 25, a za nošenje svete vodice 50 ondašnjih dinara.Time sam riješio roditelje brige, nisu me morali financirati - prisjeća se Slabinac koji je kao dječak imao dosta smisla za biznis. Stric mu je poklonio projektor i nekoliko rola filmova,a Kićo je od toga napravio pravo malo kino u svom dvorištu.

- Naplaćivao sam ulaznice za to. Ekipa je dolazila gledati filmove s Charliejem Chaplinom, neke dokumentarce iz Drugog svjetskog rata. U istom sam dvorištu organizirao i lutkarske kazališne predstave, pa mi moji nikad nisu trebali davati novac za izlaske - kaže promućurni Slabinac koji je u dvorišnom kinu ručno vrtio projektor.

A Arsen je svirao flautu po sprovodima

I Arsen Dedić prvi je novac zaradio na groblju. Već s 12-ak godina počeo je svirati flautu u Šibenskoj narodnoj glazbi čiji su glavni izvor prihoda bili sprovodi.

- Bili su to skromni honorari, ali svima su nam puno značili. Za taj novac mogao sam kupiti sladoled ili slatkiše prijateljicama, a kupio sam i prve slikarske monografije zbirke poezije i druge knjige koje su mi drage – kaže Dedić. Upravo je taj šibenski kantautor puno pomogao mladoj Ivanki Boljkovac, koja je kao srednjoškolka zarađivala čisteći diskoteke s majkom. 

- Zapazio me na jednom nastupu u Karlovcu. Spikerica mu je rekla da teško živim, da s mamom čistim kako bismo preživjele, a on je rekao kako je to sramota i da će nešto napraviti. Pozvao me u Zagreb i pomogao da dobijem stipendiju za nadarene studente, koju sam imala do kraja studija. Od Karlovca sam dobila kredit koji, kako sam prolazila s odličnim, nisam ni trebala vratiti. A uza sve to sam i radila. Mama mi je, čim sam se upisala, darovala zlatni privjesak-ključić i rekla: ‘Sad si si otvorila vrata svijeta. Samo o tebi ovisi kako ćeš dalje’ - kaže simpatična Boljkovac koja je upravo zbog skromnog početaka bila svjesna vrijednosti novca. 

Milu Elegović tome nije naučila ni prva plaća. 

- Kad je netko razmažen kao ja, za to treba malo više vremena - smije se glumica kojoj je prvi posao dala Mani Gotovac u zagrebačkom Teatru ITD. Mila je imala malu ulogu opatice na koturaljkama u predstavi “Putnici”. Honorar je bio vrlo malen. 

- Ali meni to stvarno nije bitno. Bila sam studentica i htjela sam samo igrati. Glumila bih i besplatno – kaže Elegović koja je od prvog honorara platila stanarinu jer je taman u to vrijeme počela živjeti sama. 

Danijela je čistila urede i zahode

Daniela Trbović nakon trećeg razreda srednje škole zaposlila se kao čistačica u turističkoj agenciji u Karlovcu.

 - Dizala sam se u pola šest i radila sve što je trebalo. Čistila sam urede i zahode, kuhala kave, nosila račune u banku – prisjetila se Daniela. Radila je mjesec dana, pa otišla na trotjedno ljetovanje s dečkom.

 - Ukrcali smo se u Rijeci na brod s ruksacima i krenuli prema Dubrovniku. Bilo je ludo! Roditelji nisu bili baš oduševljeni, ali nisu mogli prigovarati jer sam išla za svoje novce – smije se Daniela koja je bila odlikašica u školi. I danas se, kaže, dobro sjeća kako je bila ponosna dobivši u ruke prvi novac koji je zaradila sa svojih deset prstiju.