Studeni 1991. godine, više od 30.000 vojnika i paravojnih skupina, 1600 oklopnih vozila, 60 zrakoplova, 350 topova i brojna druga tehnika krenuli su na Vukovar. Dva i pol mjeseca bez struje, vode, hrane, telefona... Grad je uništen, nestale su kuće i zgrade, ali 1800 hrabrih heroja, iz svih dijelova Hrvatske, hrvatskih branitelja ne odustaje i bore se sve dok imaju kako i s čim. Među njima je bio i naš sugovornik Mladen Matičić, koji nam govori kako su 19. studenoga, prije samoga pada Borova naselja, vođeni pregovori.
- Zapravo se nitko od nas nije tad htio predati, znali smo što se događa, ali dogovarana je naša predaja kako bismo zaštiti sve civile koji su tad bili u gradu. Tako su nas dobili, došli smo u tvornicu Borovo, položili smo oružje, a prije toga smo ga uništili, iskrenuli cijevi. Civile na kraju nisu pustili, kako je bilo dogovoreno - prisjeća se Matičić.
Opisujući Vukovar, ovaj branitelj nam je rekao kako su ruševine, crijep pod nogama, palež, svakodnevno granatiranje i smrt postali njihova svakodnevica, da im je to u tim trenucima bilo sasvim normalno.
- Nismo jeli po dva ili tri dana. Danas se s ekipom sjećam kad je netko donio teglicu Eurokrema. Svi se i danas zezamo kako smo se tad počastili - prisjeća se Mladen.
Do 19. studenoga na području Vukovara poginulo je 450 branitelja i 1350 civila, od toga 86 djece, a nakon same okupacije otkriveno je više od 50 masovnih grobnica u gradu i okolici, iz kojih su ekshumirani brojni posmrtni ostaci. Među onima koji još ne zna sudbinu svog brata Mirabela je i Mladen.
- Posljednji put sam brata vidio 16. 11., bio je smješten u Komercu, jer je 2. 11. ranjen. Svaku večer sam odlazio kod njega. Zadnji put kad smo se vidjeli rekao sam mu: ‘Ako se sutra ne vidimo, znači da me nema’. Kasnije, u razgovoru s ljudima koji su tad bili u njegovoj blizini, saznao sam da je on mislio da sam poginuo jer nisam dolazio, a nisu me ni doveli kao ranjenika. Kako sam kasnije doznao, nakon pada grada su njega i ostale ranjenike izvukli te ih počeli odvajati i ubijati. Brat je tad počeo na njih galamiti. Odvojili su ga da ga odvezu u bolnicu, ali kad ih je verbalno napao, prebacili su ga u drugo vozilo i odveli za Trpinju, tamo su ih cijelu noć mučili i ubili - govori nam Mladen.
Zbog toga je, kaže nam, osuđena takozvana “Trpinjska grupa”.
- Ni danas ne znamo gdje su moj brat, civili i suborci koji su odvedenih iz Borovo Commercea. Dva dana nakon samog pada Vukovara, dakle 20. studenoga, slijedi nova patnja našem sugovorniku. Agresori ga s njegovim suborcima stavljaju u autobuse i voze u nepoznato.
- U polasku smo bili doslovce čovjek na čovjeku, a do Stajićeva su pojedini autobusi bili poluprazni jer su kolonu zaustavljali, izvodili ljude i ubijali ih. Kako smo se vozili, razgledavali smo što je oko nas. Prvo što nam je upalo u oko bila je činjenica da u Trpinji ima struje, ljudima su gorjela svjetla, bili su im čitavi prozori, ništa im nije stradalo, živjeli su normalno - prisjeća se Mladen.
Dodaje kako su iz Borova prebačeni u Stajićevo, gdje ih je dočekao kordon s pendrecima.
- Smjestili su nas u štalu, tamo nas je prema mojoj procjeni bilo oko 2000, uglavnom civila. Za hranu smo dobivali pola šnite kruha i prozirnu salamu te toplu vodu. Nakon toga su svakog dana slijedila ispitivanja i svakodnevna batinanja. Prebačen sam nakon toga u Sremsku Mitrovicu, gdje je nastavljeno ispitivanje, da bi me kasnije bacili u samicu, pa u vojno-istražni sud u Beogradu, gdje sam osuđen na četiri i pol godine. Nakon toga odlazim u Valjevo u zatvor. Na nas su gledali tako da mislim da bi nas, da su mogli, odmah ubili, ali umjesto toga svakodnevno su nas tukli i drugi zatvorenici i čuvari - kaže nam Mladen.
Uslijedila je razmjena u Nemetinu.
- Tukli su nas i u autobusima. Kad smo izašli, sjeli smo u autobuse u kojima su bili Srbi, koji su bili mijenjani za nas, naša sjedala su bila krvava, a oni su imali čipsa, sokova i svega ostalog. Ma ne znam koliko sam puta pomislio da je kraj, ali veliku ulogu u mojoj borbi odigrao je naš zapovjednik Lozar Albin. Mi smo bili baš ludo hrabri i jedini čovjek koji je imao autoritet nad nama bio je zapovjednik. Nakon zarobljavanja nije bio s nama, ali mi je ostala njegova rečenica u sjećanju: ‘Možete me ubiti, ali nikad me nećete slomiti’. Kad mi je bilo najgore, samo sam se toga sjetio - govori.
Cijelo vrijeme od pada grada pa kroz zarobljeništvo, Mladen kaže kako su znali da ćemo Vukovar vratiti!
- Volja i moral koji smo imali ne može se opisati, svi smo bili kao jedan! Po meni, to se ponovilo nakon Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine, kad je pušten Ante Gotovina i nakon prvenstva u Rusiji - kaže nam ovaj vukovarski branitelj.