Nisam čuo baš nikakav zvuk. Digao sam glavu baš kao da mi je netko rekao da to učinim. Inače sam plutao na moru potrbuške, pripremajući zaron. Svega deset do 12 metara ispred mene jurio je gliser, ravno provom na mene. Vidio sam samo provu od broda. Odmah mi je bilo jasno da  neću uspjeti zaroniti u pravilan ronilački zaron, nemam vremena. Pogodit će mi ili noge ili stražnjicu. Prepoznao sam starinski plastični tip glisera od 4,70 metara iz 80-ih, s izvanbrodskim motorom od 30 ili 40 konja. Mogao sam ostati u šoku i čekati da me pogodi posred lica ili nešto napraviti. Napravio sam kolut unaprijed, sklupčao se da mi glava ostane što dublje  prema dnu. Čekao sam udarac u položaju fetusa i stavio ruke oko glave. To mi je bio refleks, ronioce ne uče kako se ponašati u sudaru s brodovima. Tada se sve počelo odvijati kao usporen film. Mozak je radio nevjerojatnom brzinom, a tijelo ga nije pratilo. Čekao sam me gliser pregazi i ta sekunda trajala je kao vječnost. Vidio sam sjenu glisera iznad mene i čuo zvuk motora koji se do tad nije čuo jer je gliser naišao iza punte. Ponadao sam se da će proći tik uz mene i da sam dovoljno potonuo. "Nemoj me pogoditi, nemoj me pogoditi". No začuo sam snažan prasak, kao da je netko veliki kanistar pun vode bacio na beton s velike visine. Mozak je odmah znao što taj  zvuk znači, da nisam dobio trupom broda po sebi nego motorom. "Nije dobro,  nikako", pomislio sam. Ali još sam se nadao, jer sam znao da sam živ. Šaka, koljeno, lakat bili su izrezani do kosti i u samu kost, ali te sam rane osjećao tek kao ogrebotine prema boli koja mi je udarala po rebrima, na predjelu bubrega. Tijelo mi je bilo pod adrenalinom, ali sam udarac osjećao kao da me  je nokautirao slon.  Isplutao  sam na površinu, a kako sam ostao bez zraka, nisam mogao zavikati ni  zajaukati, a od boli u rebrima nisam mogao udahnuti. Popipao sam si leđa i shvatio da mi je ronilačko odijelo debelo pet milimetara iskidano na leđima i da je jako loše, da me propeler pogodio i izrezao i prvo sam pomislio "Pa  tako to, znači, završava"  Bio sam uvjeren da sam gotov  i procijenio da imam još negdje od 10 minuta  do pola sata života. Znao sam da mi je pomoć daleko, da je moj gliser isto predaleko da doplivam takav do njega i da ću vjerojatno pasti u nesvijest od bolova ili iskrvarenja - ispričao nam je Danijel Babin (44) iz Zadra.

On je 21. kolovoza doživio pomorsku nesreću iz koje je jedva izvukao živu glavu. Centar 112 tada je izvještio da je u  akvatoriju  Dugog otoka češki državljanin (34) je upravljajući gliserom  teško  ozlijedio ronioca. Stajalo je i da se Čeh vratio po izrezanog Danijela .     

- Na mene je naletio velikom brzinom od 17 do 20 čvorova, što je kakvih 35 kilometara na sat. Znam to jer je glisirao, a takvi gliseri se dižu na minimalno 17 čvorova brzine. Bio sam samo 12 metara od kraja. Čeh je rekao da je to bilo 100 metara od obale, što je nemoguće jer je dno strmo pa je tamo barem 60 metara dubine, a i  policija je pronašla dva moja pojasa, od kojih je jedan bio presječen i pušku koja mi je ispala iz ruke, točno na mjestu gdje sam rekao, 12 metara od obale - kazuje nam ronioc Babin.

On je na ronjenje, kojim se bavi od djetinjstva, a podvodnom puškom se koristi od 13. godine života, krenuo s prijateljem Lukom Ćozom oko 10 ujutro, a nesreća se dogodila oko 18. 30 sati. Gumenjak je ostavio 40-ak metara od rta Nozdre kod ulaza u mjesto Soline na Dugom otoku, blizu otočića Bršćaka. Tamo je plutao čekajući smrt kad je shvatio da je i Česima stradao propeler u sudaru s njegovim tijelom i da su se zaustavili ne znajući što se dogodilo.  

- Bar 10-15 minuta je prošlo dok nisam počeo vjerovati da ozlijede nisu tako duboke i počela se javljati veća nada da ću preživjeti. Tada sam pomislio da moram viknuti. Viknuo  sam, a oni su bili stali negdje 40 metara dalje od mene. Po njihovom reakcijama vidio sam da ne znaju u što su opalili. Tek tada su me vidjeli, jedna djevojka je kriknula preplašeno. Skužio sam da su u šoku i stao ih dozivati na engleskom jer sam znao da su turisti. Na moj prvi poziv međusobno su počeli panično razgovarati, dogovarali su se što učiniti, a ja sam pomislio "Ovi će pobić". Povikao sam "Please, can you help me, come here" ali nisu kretali prema meni. Rekao sam sam sebi "Aj ti plivaj obali dok si pri svijesti".  Krenuo sam plivati kad kad sam čuo da mi  prilaze. Okrenuo sam se prema njima da se još ne nasuču na škrape, jer sam vidio da o brodovima pojma nemaju. Pružili su mi ruke da me uvuku u brod, ali sam radije sam ušao prsima na brod i upuzao s boka. Imam 1,90 i stotinu kila, još mi je samo falilo da me ozlijede dok me spašavaju! Dva domaća čovjeka prošla su kraj nas u kušteri od četiri četiri i pol metra, pitali li sve okej. Rekao sam da nije, da su me rasparali propelom i poslao sam ih po gliser i Luku, da dođe za mnom. Kako su moje kosti oštetile propelu češkog glisera, vozili smo polako i Luka nas je s gumenjakom brzo uhvatio na putu do Božave. Prebacio sam se na svoj gumenjak puzećki i sjeo na kašun za suhe stvari i uhvatio se za ručku i s užasno puno napora došao u Božavu po prvu pomoć u ambulanti. Rasparali su mi odijelo i sašili mi  manje ozlijede s par punata, a za ove velike sam rekao da ih ne diraju jer će ih vjerojatno morati odmah otvarati budući da nije popucala samo koža. Nadao sam se helikopteru, ali ništa od toga, a shvatio sam da nemam toliko snage da se svojim gliserom dobacim do Zadra, držeći se. Snaga mi je počela naglo kopnit pa sam odlučio da je najbolje ambulantnim kolima do Sali jedno 35 kilometara pa odatle brodom Lučke kapetanije do Sukošana, gdje su me čekala druga kola hitne za do bolnice u Zadru. Imao sam snage još samo ući u brod i zamolio sam da me ne izvrnu kad me budu nosili - kazuje ronioc.   

U Sukošanu na obali, čekali su ga roditelji i djevojka. U Zadru je obavio rendgen i ultrazvuk. Liječnici su mu rekli da nema otečenih unutarnjih organa te da neće ostati invalid što mu je laknulo jer mu smrt "ne bi bila neka agonija, ali invaliditet bi".  

- Liječnički tim morao je sašiti neke unutarnje šavove i spajati tetive i šiti koljeno s unutrašnje strane, a na svu sreću propela nije presjekla tetive prstiju i šake nego samo ovojnice. A bio sam sasječen tako da se skroz fino mogla proučavati  anatomija ljudskog tijela. U bolnici sam bio dva- tri dana i jedva sam čekao van, jer me od svega najviše boljela stražnjica od ležanja. Oporavak mi je išao ekstremno brzo jer sam u sportu cijeli život, od podvodnog ribolova do atletike, košarke, nogometa, rukometa, bicikliranja, trčanja i odlazaka u teretanu. Liječnik mi je kazao da bih prošao puno gore da sam bio manje fit i slabije građe te da moram puno plivati. Poslušao sam ga i krenuo na more svega 15 dana od nesreće. Ispočetka je išlo teško, ali svaki dan sve lakše i lakše - kazuje Danijel koji 50 dana od nesreće nije povratio potpunu tjelesnu snagu pa će propustiti sljedeće državno natjecanje u podvodnom ribolovu. 

Nakon nekog vremena, preko prijatelja  javila mu se češka novinarka koja je ljetovala kod nas, a bavila se tim temama. Česi su se navodno sami čudili kako tisuće njih dobivaju dozvole za voditelja brodice u Hrvatskoj pa su još neki portali pisali kako riječni kupači preko noći u Hrvatskoj  postaju veliki kapetani.