Čovjek je nezgotovljeno biće, u tome leži njegova veličina, ali i njegovo prokletstvo. Veličina proizlazi iz mogućnosti da se neprestano dovršava na razumski način, spoznajući svijet i sebe u svijetu, te da unese vlastitu slobodu u ono što je spoznao. Time omogućava da znanje, ili skup istina o nečemu, bude otvoreno prema novom znanju i novim istinama. Čovjek tako napreduje i stvara specifično ljudski svijet ili svijet povijesti. Povijest ne pripada prirodi nego čovjeku, ona je sve ono što je čovjek činio.

U povijesti pronalazimo ljudske istine, ali i ljudske zablude, humanost i bestijalnost, kreativnost i hermetizam destrukcije. Zabludu, destrukciju i bestijalnost podržavaju oni ljudi ili, točnije rečeno, ona masa ljudi koja je odlučila da bude od tuđih zabluda kao vlastitih istina, tuđih bestijalnosti kao vlastite humanosti i tuđe destrukcije kao vlastite kreativne vrijednosti dovršena i da tako dovršena postane mjerom prosuđivanja vrijednosti cijelog ljudskog svijeta, kao i svijeta prirode.

Odustati od razuma i slobode, odustati od znanja koje raste i mijenja nas, znači promovirati zablude neslobodnog čovjeka. Istina nije nešto što se osjeća, to je vjera. Istina je razumsko osvjetljavanje onoga što je prije bilo nepoznato. Istina ne ovisi o mnoštvu, ona ne nastaje okupljanjem mase. Okupljanjem mase nastaje istina o masi, a ona glasi: masa neslobodna, nebitna i neodgovorna. U masi nema odgovornosti. Tu nitko ništa ne čini, nego se stvara dojam da se nešto neosobno sudbinski događa, da sama duša svijeta progovara putem okupljene pastve koja je odustala da bude razumom i slobodom dovršavana. Znati konačnu istinu, imati konačno znanje o nečemu, moguće je samo ako smo pokopali znanost i razum. Rahitični um umišlja da sve zna, a ukupnost rahitičnih istina progovara putem mase ili ljudi okupljenih oko iracionalnih uvida u sve tajne svijeta.

Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 18. rujna