Zdravko Pehar (33) završio je MIOC te diplomirao 2003. povijest i geografiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.
- Ma kakav profesor, zovite me doktor plastične ambalaže. U protekle sam četiri godine zaronio u svaki prokleti kontejner od Črnomerca do Kvatrića. Zaslužio sam tu titulu - kaže Pehar za Večernji list. I on je, kaže, nekada živio pristojnim životom u zagrebačkim Gajnicama u obitelji iz srednjeg sloja. No 2000. su mu umrli i majka i otac. Do diplome je živio s njihovih 2000 kuna mirovine, a zatim ostao i bez tog novca. Bio je na burzi i poslao 200 molbi za posao u mnoge škole, no većina ga nije pozvala ni na razgovor. Kaže da je radio i kao zaštitar, na baušteli, u stolariji i na štandu, te da se u skupljanju boca našao slučajno. Krenuo je u trgovinu odnijeti par boca iz stana, no usput je u kanti ugledao još nekoliko, pa je i njih ponio.
- Svjestan novca postao sam kad sam osjetio kovanice u ruci. Pa to je novac, pomislio sam. Njime se hraniš, plaćaš režije - kaže Pehar i dodaje da je u tom trenutku shvatio da odlasci na burzu i javljanja na natječaje nemaju smisla, da je sve ionako namješteno. Nakon pet sati skupljanja boca unovčio je 50 kuna i shvatio da je to stvaran posao. Kao zaštitar dobivao je 12 kuna po sat, a kao prodavač na placu 10 kuna. No, kaže da laže svatko tko tvrdi da nije sramota raditi.
- Bježao sam kao kužan od kvartovskih pogleda. Zato sam i krenuo dalje od Gajnica. U gradu je više ljudi, boca i zarade. Tako je ruta od Črnomerca do Kvatrića postala moja 'tvrtka' u kojoj svaki dan odradim osam sati - kaže Pehar. Ipak, još vjeruje u sretan kraj.
- Ja ga još zamišljam s kredom u ruci. Nisam se prestao nadati, o tome mislim svaki dan. Ovaj me život prehrani, ali i ubija. Nemam prijatelja, djevojku, nikoga tko bi podnio smrad smeća. Imam šahovsku ploču, ali nemam partnera. Nemam televizor, računalo, ni hlače bez rupa, ali još imam snove. Zamišljam se u čistoj odjeći, namirisan, sa školskim imenikom. Obožavam klince, obožavam svoj poziv - zaključio je nesuđeni profesor.