Moj posao je prekrasan jer ste okruženi srećom zbog novog života. Radni dan počinje oko sedam ujutro, ali ja uvijek dođem ranije. Voditeljica sam Zavoda za perinatologiju i moj posao uključuje sve, od brige o rodiljama, samom porodu do skrbi o bebama, osobito onima koje su rođene prije termina. U početku sam posao obavljala onako kako su me učili, s distancom. Trebalo mi je vremena da shvatim koliko moj pristup ima utjecaja na ženu koja ovdje slavi svoj najljepši dan u životu, iskrena je Sonja Kočiš Čovran (38), majka troje djece.
Upravo su joj vlastite trudnoće i porodi otvorili oči, ali i dodatna edukacija koju je prošla kako bi što stručnije radila svoj posao. Uz Školu za primalje u Zagrebu, završila je Stručni studij primaljstva u Rijeci te postala primalja prvostupnica.
Ljudskost i empatija svaku situaciju može pretvoriti u dobru
- Još i danas ima onih koji misle da je na ženi samo doći i roditi te da nema pravo postavljati pitanja i informirati se, ali tu sliku polako i s vremenom mijenjamo. Recimo, unatrag desetak godina u rađaonici je bila žena koja je zbog bolnih trudova jako vikala. Dok su joj drugi govorili da ne viče toliko, došla sam do nje, jer me zanimalo što se događa u rađaonici, primila je za ruku i rekla joj da će sve biti u redu, da pokuša prodisati svaki trud i pokazala joj kako. Osupnula sam se kad su me kolege poslije pitali je li to neka moja poznanica. Nije, i ne bismo tako trebali nikad gledati na stvari. Da se razumijemo, tako su nas učili i školovali, no to ne znači da je takav pristup bio ispravan. Treba ljudskosti i empatije, a to je ono što svaku situaciju može pretvoriti u dobru – kaže Sonja.
Smatra kako su danas zdravstveni djelatnici sve svjesniji potrebe za individualnim pristupom svakoj ženi. Takvom se pristupu danas više nitko ne čudi jer je individualni pristup postao uobičajena praksa u rađaonici. Nakon preuzimanja noćne službe, liječničke vizite na odjelima te organizacije službe kroz dan, ovo je zanimanje u kojem uvijek im posla. U samoj rađaoni je srž posla primalje koja novoj majci pomaže u rođenju te kasnije pojašnjava kako dojiti i skrbiti o djetetu. Za porod postoji set koji se uvijek priprema: sterilne komprese, tupferi, škare za epiziotomiju.
Posebno je teško kad žena rađa mrtvorođenče
– Sve ovisi o procjeni primalje, ali moram istaknuti da se u zadnjih 5-6 godina situacija bitno promijenila i da se radi sve manje epiziotomija, klizmi i brijanja spolovila te prokidanja vodenjaka. Uz mnoštvo lijepih situacija, ponekad imamo i one teške. Primjerice, ako žena rađa mrtvorođenče. To je njoj emotivno teška situacija, ali i mi smo ljudi i nama je jednako teško, ali moramo biti profesionalni i dati joj do znanja da ćemo napraviti za nju sve najbolje. Omogućujemo roditeljima da se u tom teškom trenutku oproste od bebe, dotaknu je, vide je... Ili u slučajevima kad se rađa beba s teškoćama. Kod nas u bolnici nemamo uvjete za skrb o nedonoščadi rođenoj s 500 grama ili sličnim problemima, takvu djecu u pratnji transportiramo u Jedinicu intenzivnog liječenja tercijarnog centra, ali ostaje nam skrb o majci. Kako ne bi patila gledajući tuđu sreću zbog rođenja bebica ili kako druge majke doje i maze svoju djecu, nju smještamo u apartman gdje je na neki način izolirana od toga. Usto joj objašnjavamo što će se sad događati s njom i bebom, pomažemo joj koliko možemo – ističe Sonja dodajući da je bilo više situacija i kada je žena već prije poroda izjavila da daje bebu na posvajanje. Takvi su porodi emotivno teški, ali nitko nema pravo osuđivati rodilju niti njezinu odluku dovoditi u pitanje.
Ima žena koje odmah po porodu pitaju kad mogu ići zapaliti cigaretu
– Ukoliko trudnica pri prijemu kaže da dijete ide na posvajanje, mi obavještavamo socijalnu službu i oni se dalje brinu o postupku. Nikad ne pitamo rodilju zašto je donijela takvu odluku. Prema njima se odnosimo kao i prema drugim majkama, pitamo ih žele li dojiti bebu i to je to. Neke pristanu, ali ima i onih koje ne žele. Na nama nije da procjenjujemo nekoga nego pružimo profesionalnu i najbolju moguću skrb svakoj ženi koja ovdje boravi – nastavlja ona. Često bude duhovitih i pamtljivih situacija.
– Ima žena koje odmah po porodu pitaju kad mogu ići zapaliti cigaretu. U poslu s ljudima ima svega, a u ovako intimnim i osjetljivim trenucima nemamo ljudima što zamjeriti. Znali su nam očevi koji su bili u pratnji pasti u nesvijest, razbiti glavu, a imali smo i jednu situaciju gdje je žena primila epiduralnu analgeziju, ali nije djelovala. Bila je stravično nesretna što porod ne ide prema njezinom planu, do te mjere da se slomila i rasplakala, a suprug nas je tražio tabletu za glavu jer ga je počela neopisivo boljeti glava – nabraja Sonja svoja bogata iskustva dodajući da za razliku od nekih drugih rodilišta, u KB Merkuru omogućuju pratnji da bude sa ženom tijekom poroda bez dodatnog plaćanja ili polaženja tečajeva, a proglašeni su i Rodilištem prijateljem djece 2007. godine na što su jako ponosni. Objašnjava kako u posljednje vrijeme žene žele prirodni porod, bez analgezije, no kad krenu bolovi brzo se predomisle.
U Hrvatskoj nedostaje primalja
– Ono što je lijepo u ovom poslu, što mi uvijek izmami osmijeh, jest situacija kad porod dobro prođe i žena ode sa svojom obitelji doma zadovoljna s lijepim uspomenama na boravak ovdje. Majka sam i znam što moj posao znači drugima pa pokušavam i mladim kolegicama usaditi takav stav. U Hrvatskoj nedostaje primalja i bilo bi mi drago kada bi mlade djevojke u školama prepoznale u sebi taj poziv i pridružile nam se – priča Sonja koja kaže da joj je plaća u razini prosječne hrvatske plaće – za 2016. godinu to je oko 5.600 kuna. Unatoč trendu koji danas vlada nikad nije pomišljala na odlazak iz Hrvatske.
– Problem je što u Europskoj uniji ne priznaju samo srednju školu za primalje nego traže višu školu, tako da moje kolegice koje odu van zapravo ne rade posao koji vole nego ih zapošljavaju kao bolničarke. Nemam niti jedan pozitivan feedback – kazala je dodajući kako za razliku od mnogih zemalja sustav u Hrvatskoj funkcionira, što ne znači da nema mjesta za napredak. Recimo, u skandinavskim zemljama žene mogu rađati kod kuće, imaju svoje primalje koje im vode cijelu trudnoću i porod, a u slučaju komplikacija ta ista primalja može obaviti porod i u odabranoj bolnici. Kod nas bi za tako nešto trebali mijenjati niz propisa, što ne vidi u skoroj budućnosti. Iako radi u smjeni od osam sati, posao često nosi u svojim mislima kući.
Bilo je i poroda u liftu, Hitnoj, na ulazu...
– Uvijek se pitate kako je prošao neki porod ili što je s bebom koju ste jutros porodili. Osobno sam sretna kad nam se ljudi poslije jave, kažu da je sve dobro prošlo, pošalju fotografije. To je potvrda da sam svoj posao odradila najbolje što sam mogla i da sam im zaista priuštila da uživaju u svojoj sreći – smije se ona pokazujući brojne fotografije novorođenčadi koje krase njihove prostorije. Imali su, kaže, i poroda u liftu, poroda u Hitnoj ili na samom ulazu u bolnicu. Kad porod krene, nitko ga ne može odgoditi i nema tu biranja mjesta ni situacije. Otkrila je i da je, unatoč uvriježenom mišljenju, porod lakši starijim ženama nego mlađima.
– Naše tijelo sa 18 ili 20 godina nije potpuno zrelo niti su tako mlade djevojke pripremljene za sve kroz što će prolaziti . Njih više boli i one ne znaju disanjem ni drugim metodama kontrolirati bol, pa im zato bude teže. Najviše energije potrošimo na nepripremljene trudnice, pa zato u našoj bolnici organiziramo radionice za trudnice gdje im sve objasnimo i pripremimo ih. No da se razumijemo, novi život je uvijek radost – zaključila je ona uz široki osmijeh i vjeru da će ljudskim pristupom i empatijom promijeniti negativnu sliku o rodilištima u Hrvatskoj.