Saborski odbor za obitelj, mlade i sport jednice održava tematsku sjednicu na temu posvajanja djece iz inozemstva.

- Slučaj u Zambiji pokazao je ozbiljne pravne praznine u ovoj temi. Najvažnije je odlučiti što je za djecu najbolje. Zabrinjava nas činjenica da su djeca dobila hrvatske dokumente i prije nego što su kročila na hrvatsko tlo. Ne postoji nikakva evidencija o posvojenju, niti sustav prati ove obitelji. Otvorio se niz pitanja i nelogičnosti, cilj nam je progovoriti o pravu djeteta na sretno odrastanje, te kako država štiti posvojenu djecu, rekla je u uvodnom izlaganju predsjednica odbora Vesna Vučemilović. Također je naglasila kako nitko ne zna što se događa s djecom kad iz Konga dođu u Hrvatsku, i žive li u sretnim obiteljima. 

Marin Miletić iz Kluba Mosta napomenuo je kako je Kongo 2016. zabranio izdavanje izlaznih viza za djecu koju posvajaju stranci.

- Države poput SAD-a, Francuske ili Velike Britanije državljane su upozorile na rizik trgovanja djecom te su zabranile posvajanje ili izdale preporuke da se zaobilazi DR Kongo. U deset godina je u Hrvatskoj posvojeno 131 dijete iz Konga, zanima me koliko ih je posvojeno nakon srpnja 2016. i zabrane koju je donio Kongo - Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja je potvrđivala posvojenja iz Konga. Ako je to istina, riječ je o velikom skandalu i sramoti. Vrlo lako bi moglo ispasti da je velika većina posvajanja iz Konga išla upravo prema Hrvatskoj, rekao je Miletić.  

Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar s Pravnog fakulteta u Zagrebu naglasila je kako postoje četiri tipa osoba koje vani posvajaju djecu - prvi su oni koji su legalno posvojili dijete, odnosno prošli su cijelu proceduru koju traži naš Obiteljski zakon, ispunivši pretpostavke zemlje posvajanja. Drugi su ilegalni posvojitelji koji su zaobišli naše popise - nisu se prijavili centru za socijalnu skrb, što stoji na stranicama Ministarstva obitelji kao nužno.

Morali su započeti postupak ovdje i reći iz koje zemlje žele posvojiti, kako bi se nadležna tijela dvije države spojila u komunikaciji. Djelatnici ministarstva bi im onda rekli da to nije sigurno jer je u pitanju država koja nije potpisnica haške konvencije o zaštiti djece u međunarodnom posvajanju, rekla je Hrabar, napominjući kako,navodeći ove tipove posvojitelja, nikoga ne apostrofira. 

Treći su, kazala je, oni  naivni, u zabludi, koji su bili lakovjerni, ali činjenica da nisu znali kakvi su propisi, ne amnestira ih od odgovornosti.

-  Četvrti su oni najgori, trgovci djecom - ako su djecu prodavali dalje u europske ili neeuropske zemlje, to je povezano s kriminalom i tu ima itekako posla za policiju. Lanac prodaje djece postoji, ne znam je li Hrvatska iz toga izuzeta, čisto sumnjam. Ako pak netko prodaje djecu za druge rabote, a ne za posvojenja (prostitucija, prodaja organa i drugo), i to postoji i ne možemo zatvarati oči, apostrofirala je Hrabar. Navela je podatak iz 2020. prema kojem se djecu strance u svijetu najviše posvaja iz Kolumbije, Ukrajine, Južne Koreje, Kine, DR Kongo je tek na 19. mjestu . Iz njega je, kazala je, 2016. godine bilo posvojeno 564 djece, godinu kasnije, nakon zabrane izlaznih viza za tu djecu,  54, a 2020. samo troje. 

- Zamišljam da je to troje, eto, posvojila teta koja radi u Njemačkoj, kazala je prof. Hrabar. Kongo je 2016. suspendirao posvojenja do daljnjega, naglasila je. 

- Nije isključeno da su Hrvati  posvajali i u drugim nehaškim državama - u Eritreji i Etiopiji te drugima, i tijela bi trebala pogledati ima li djece i iz tih drugih država, jer 91 država nije ratificirala hašku konvenciju. Smatram da bi trebalo preispitati sva koja su zasnovana, provjeriti nalaze li se ta djeca u Hrvatskoj, i ako nisu u Hrvatskoj - a osobno mislim da Ministarstvo uprave i MUP jednim klikom i sve podatke mogu dobiti -  onda je to veliko zlo, i Interpol treba dalje zajedno s policijom djelovati. Dalje je sve pitanje kaznenog progona. Ako su djeca u Hrvatskoj, po meni, trebalo bi provjeriti jesu li posvojenja zakonita po domicilnim propisima, kazala je profesorica s Prava.

Kongo nije član haške konvencije pa se diplomatskim putem treba stupiti u vezu s tamošnjim ministarstvima, dodala je.

- Naši su propisi potpuno jasni, eventualno fali protokol koji će pojasniti lanac djelovanja. Ali Obiteljski zakon je potpuno jasan. Odredba kaže da, kad hrvatski državljani posvajaju dijete u inozemstvu, to mogu samo uz prethodno odobrenje nadležnog Ministarstva. Procjenjuje ih se kakvi su, kao i kod posvojenja u Hrvatskoj, možda se neke i eliminira kao potencijalne posvojitelje. Konvencija govori o međudržavnom posvojenju kao zadnjem, sve treba prvo probati u matičnoj državi, dodala je Hrabar.

- Trebalo bi vidjeti jesu li ta djeca sretna, to mogu samo psiholozi i psihijatri procijeniti. Nemojmo zaboraviti na roditelje koji su tamo, kojima su djeca možda oduzeta. Možda ih traže,a li nemaju financijskih sredstava za to. Zakon o međunarodnom privatnom pravu kaže da je priznavanje odluke izvanparnični postupak. Opet mi se čini da je palo sa strane da taj isti zakon kaže da sud može odbiti priznanje ako je ono protivno pravnom poretku. Znači, ako Obiteljski zakon kaže da treba prethodno odobrenje, to je zaobilaženje pravnog poretka, smatra Hrabar. 

- Zakon o parničnom postupku govori o mogućnosti ponavljanja sudskog postupka, mislim da treba ispitati sva ta priznanja. U članku 421. postoje tri točke koje bi, moguće, mogle biti relevantne. Ono što ja vidim jest da dijete treba imati u tom postupku posebnog skrbnika, zastupnika u tim postupcima , to omogućuje Obiteljski zakon, rekla je pravnica. Dodala je i to kako nalazi odgovornost u sustavu različitih dosadašnjih hrvatskih vlada i ministarstava jer su priznavali odluke bez provjere djetetovog najboljeg interesa, istinitosti i bez provjere dokumentacije, osobito kad je riječ o nesigurnim zemljama.

'Iz DR Kongo je 2020. posvojeno troje djece, a mi ih posvojili 68 u pet godina'

- Ministarstvo vanjskih poslova nije pratilo i obavještavalo svoje vlade o potrebi zabrane  posvajanja iz rizičnih zemalja. Ministarstvo obitelji nije vodilo evidencije o tako posvojenoj djeci. Pratim njihova izvješća i gledam koliko ima djece, ima samo podatak o hrvatskoj djeci posvojenoj vani, povratno nikad, kazala je Hrabar, pitajući se i to kako se provodi zaštita žrtava trgovine ljudima ako se ne zna što se dogodilo s tom djecom. Ministarstvo uprave i MUP snosi najmanju odgovornost, smatra, jer imaju presudu koja je priznata i po njoj postupaju. . 

- Djeca nisu roba, hitno treba reagirati i zabraniti posvojenja iz nehaških država. Postavljam si  pitanje jesmo li dio šireg lanca trgovine djecom, jer znamo da postoji trgovina drogom, prostitucijom, djecom. Ovaj slučaj kongoanskih posvojenja prilika je za zauzimanje apriornog stava o nesigurnim međudržavnim posvojenjima. Da imam mogućnost, zabranila bih posvojenja iz svih nehaških država. Drugo, trgovina djecom u druge svrhe kao što je surogatno majčinstvo, i s tim ćemo se morati pozabaviti, zaključila je prof. Hrabar. 

Predsjednica Odbora Vesna Vučemilović na ovo se nadovezala opaskom kako je iz DR Konga, dakle, 2020.u zadnjih troje djece otišlo u međudržavna posvojenja, a mi u Hrvatskoj zadnjih pet godina imamo 68 djece i rješenja sa hrvatskih sudova. 

- Brojevi ne lažu. U pripremi sjednice tražili smo pojašnjenje suda u Varaždinu i Zlataru, iz Varaždina su nam rekli da sud nije ovlašten provjeravati vjerodostojnost odluke koju sud  priznaje, rekla je Vučemilović. 

'Imam u praksi dijete kojem se djeca rugaju da su ga roditelji kupili'

Govorila je zatim i prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, bivša dugogodišnja ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih u Zagrebu koja je, kako je kazala, puno radila i s traumatiziranom djecom.  

- Bavim se djecom 40 godina, i još uvijek sva dječja prava izokrećemo u priču o pravima odraslih. Vrlo malo sam čula o tome što se događa s djecom. Kad se pitam o tome da posvojitelj želi otići u državu koja nije potpisala hašku konvenciju, ako nisu u registru posvojitelja, i nisu prošli rigoroznu provjeru - koliko su svjesni svojih želja, potreba, rizika? Što ako dođu s djetetom s teškoćama, organskim ili zaraznim bolestima? Nisu ušli u registar, ne znaju jesu li spremni za takvo dijete. Što ako posvojitelj ima neku psihičku bolest? S aspekta sudskog vještaka, puno mogu govoriti o roditeljskim kompetencijama, kazala je Buljan Flander. Bilo joj je grozno, kaže, kad je pročitala da su neki iz kongoanskog slučaja započeli postupak utvrđivanja roditeljskih kompetencija. 

- To ne znači baš ništa. U nacionalnim posvojenjima roditelje i djecu se šest mjeseci ipak prati. Imala sam puno slučajeva u kojima su roditelji posvojene djece trebali pomoć, jer nisu znali što će s djetetom koje je bilo traumatizirano seksualnim zlostavljanjem, toliko  da bi ga bili najradije vratili. Radila sam s najmanje 1.700 seksualno zlostavljane djece, nedavno sam imala dijete koje je seksualno zlostavljano u svojoj, a onda i udomiteljskoj obitelji. Ne možemo bez kontrole pustiti da djeca dolaze u Hrvatsku, i ne znati što se s njima događa, rekla je Buljan Flander. Pravnike je zamolila da sve propise koje pišu, provode i u praksi. 

- Nad ovo četvero djece iz Konga pucano je u glavu i srca više puta. Izdvojeni su iz primarne obitelji, ne znamo na koji način. Onda su dani posvojiteljima koje, pretpostavljam, ne poznaju. Onda su došli u Zambiju u kojoj se govori engleski, onda su posvojiteljima oduzeti, i sad su na nekom trećem mjestu, napomenula je psihologinja. Separacijska tjeskoba jako je rizična za razvoj psihijatrijskih poremećaja, dodala je.

- Ova je afera naštetila ne samo ovoj djeci, nego i drugima. Imam dijete u praksi, kojem se rugaju da su ga mama i tata kupili, rekla je Buljan Flander. Pozvala je još jednom da svima u procesu djeca budu u prvom planu, i da ih se ne koristi u poitičke ili bilo koje druge svrhe. 

'Hrvatska mora zaštititi djecu koja su već u Hrvatskoj, i njihove obitelji' 

Osnivačica udruge ADOPTA za potporu u posvajanju Diana Topčić Rosenberg, magistra je javne uprave koja je diplomirala na Harvardu, educirala se i u procesnoj psihologiji, međunarodna je konzultantica za socijalne politike. 

- Posvojila sam dijete pa sam i predstavnica posvojiteljske zajednice, u vodstvu Adopte bila sam deset godina. U Hrvatskoj je moguće posvojiti dijete, ali ne mogu to svi koji žele. Proces posvajanja usmjeren je na najbolji interes djeteta, a ne posvojitelja. Često sam u dodiru s ljudima koji su posvojili djecu iz trećih država, i nisu svi posvajali istim postupkom o kojem se danas raspravlja. Hrvatska ima obavezu zaštititi sigurnost te djece i njihovih obitelji, nevezano uz to u kojoj mjeri provjeravamo jesu li ta djeca u Hrvatskoj trenutačno ili nisu. Djeca ni u jednom trenutku nisu odlučivala što će im se dogoditi, naglasila je Topčić Rosenberg. 

- Postoji višegodišnje sljepilo države koja se nije štošta zapitala oko međudržavnih posvojenja. Nedovoljno je informacija o tome kako pojedina osoba, ako želi posvojiti, može posvojiti iz pojedine države; koju se djecu može posvojiti; koje uvjete djeca i roditelji moraju zadovoljii itd. Za posvajanje iz država koje su potpisale hašku konvenciju posvojitelji se trebaju javiti resornom ministarstvu, a za nehaške direktno njima - kome?, upitala se Topčić Rosenberg. Ima informacije, rekla je, da se radi na novom zakonodavnom okviru oko tih pitanja.

Zastupnik iz redova Hrvatskih suverenista Marko Milanović Litre na Odboru je pitao kako je jedan od posvojitelja u Kongu, sad u kućnom pritvoru u Zambiji, mogao posvojiti dijete ako je deklarirani transrodni muškarac, na što mu je s pravnog aspekta odgovorila prof.dr. Hrabar. 

HZZO već isplatio naknadu za jedno od kongoanske djece?

- Promijenio je spol, i u matici dobio upis u muški spol, na temelju toga je u Hrvatskoj sklopio brak. Na temelju toga bi mogao biti posvojitelj jer naš zakon ne govori o spolu, govori o bračnim drugovima. U kongoanskom zakonu stoji da transrodne osobe ne mogu posvojiti. Pravno, on je muškarac koji zadovoljava naše uvjete, ali ne i kongoanske, rekla je Hrabar.

Milanović Litre rekao je i to da je HZZO već isplatio naknadu za prosinac jednom od četvero djece koja su trebala doći u Hrvatsku.

- Dobili su tu naknadu u prvom mjesecu. To je dokaz da ovaj sustav ne funkcionira, kazao je Milanović Litre.

Sandra Benčić iz Možemo naglasila je kako je donedavno na stranicama državnih tijela stajala obavijest da im se zainteresirani za međunarodno posvojenje ne javljaju jer da oni nisu za to nadležni.

Marija Barilić iz Ministarstva obitelji i socijalne politike kazala je kako Hrvatska gotovo sva posvojenja realizira u svojim granicama - unatrag osam godina realizirana su samo četiri posvojenja sukladno haškoj konvenciji - dvoje djece je došlo u Hrvatsku, a dvoje iz nje otišlo. 

Marin Miletić je, očito, proučavao Facebook profil ravnatelja kongoanskog sirotišta, jer je primijetio kako od 400 "prijatelja" tamo, nema niti jednog Austrijanca, Talijana ili slično, ali ima dvadesetak Hrvata. 

Državni tajnik Ministarstva pravosuđa i uprave Josip Salapić rekao je kako su pokrenuta  sva istražna tijela u službi nacionalnih interesa. O tom će se slučaju itekako znati što se događalo, rekao je. 

'Strane odluke o posvojenju neće više moći na bilo koji sud' 

- Sud je provodio priznanje strane sudske odluke, a  ne priznanje postupka posvojenja, to je velika razlika. Sudac je postupao po Zakonu o međunarodnom privatnom pravu priznavajući stranu sudsku odluku. Promijenit ćemo ovaj zakon i tražiti njegvu nadopunu na način da će se morati obavezati tri stvari.  Vrhovni sud je dao samo preporuku koja je premosnica do izmjene zakona, rekao je Salapić. Sud u Zlataru se pojavio s 23 slučaja jer su posvojitelji konstatirali kako se tamo brzo radi pa su posvojitelji išli na taj sud i druge općinske sudove, imali su na to pravo. Salapić najavljuje izmjene i u tome pravcu - neće moći to raditi svi općinski sudovi. Salapić najavljuje mogućnost da to rade samo sudovi u četiri najveća grada, odnosno neki sudovi koji će dobiti točne preporuke.   

Državni tajnik otkrio je i to kako predmet potvrđivanja sudske odluke ni jednom sucu nije došao na ruke nego je sustav taj koji algoritmom odabire kome će predmet doći na stol. 

Posvojitelji su, kazao je, imali pravo ići na sud na koji su htjeli po priznanje sudske odluke iz Konga. Na temelju te sudske odluke, upisuje se dalje djecu u matice državljana, i počinje postupak izdavanja dokumenata u Hrvatskoj s kojima su posvajatelji mogli ići po djecu u Kongo. 

- Na koji su način, i kojim putevima ta djeca došla u Zambiju, tko ih je dovozio i kako, predmet je istražnih i obavještajnih službi, izać će na vidjelo. Kako su ljudi s tim ispravama došli do Konga, nisu prošli put pune legalizacije, al to bi, s obzirom da Kongo nije potpisao s nama ništa, trebali su učiniti. Ne smijemo, međutim, plašiti ljude da će sudovi postupati na način da će oduzimati djecu u vrtićima i na školovanju, koji su u punom smislu hrvatski državljani. Ne možemo prijetiti da ćemo ljudima uzimati djecu. To su ozbiljne stvari, naglasio je državni tajnik. Kako je od 2016. došlo do ovoga, zašto nema pune legalizacije, utvrdit će se, rekao je, u postupcima koji su u tijeku, sa punom obvezom zaštite prava svih u postupku, posebno djece. 

- Predložit ćemo da sud RH u postupku priznanja strane odluke o posvojenju djeteta iz trećih država koje nisu poptisnice konvencije prije donošenja rješenja o priznanju mora zatražiti provjeru strane sudske odluke putem međunarodne pravne pomoći, MInistarstva pravosuđa. Sud RH će prije dnšenja rješenja od Ministarstva obitelji zatražiti podatak je li posvojitelj upisan u registar potencijalnih posvojitelja, najavio je Salapić.