Nemam ništa osim tog stančića od dvadeset kvadrata. U njemu sam odgojila dvoje djece. Ako nas izbace ili ne nađu adekvatan smještaj jer su ti samački stanovi prodani, idemo na ulicu, očajna je Puljanka Đenis Banovac.
Ona, kćerka i sin žive u Uljanikovim samačkim hotelima, a koji su nakon sedam natječaja prodani Iliji Lovriću. On je za 20 milijuna kuna postao vlasnik i suvlasnik oko 700 stanova u Puli uključujući dvije zgrade u kojima žive nekadašnji radnici Uljanika i brojni socijalni slučajevi.
Pojavila se i informacija da će samačke hotele srušiti, ali novi vlasnik objekta obećaje da nitko neće završiti na ulici. Međutim, za stanare derutnog hotela je to igra živaca. Strah ih i pomisli što nosi sutra.
- Trideset punih godina sin, kćer i ja živimo u tom stančiću. Kuda ćemo? Kćerka mi teško hoda, a životarimo od moje male mirovine. Alternative nema - govori Đenisa.
- Imam 63 godine i radni vijek provela sam kao čistačica. Stanarinu plaćam 1000 kuna, ali pomaže i Grad Pula. Imam mirovinu 1600 kuna, a kćer prima invalidninu. Imam i kredit od 400 kuna koji treba vraćati a svjetlijih dana ne vidim, očajna je žena.
Ona i kći Tamara (31) kazale su da je teško razmišljati o boljoj budućnosti u tim teškim vremenima. Sin također ne radi i živi s njima.
- Cijeli radni vijek provela sam čisteći najviše u sezoni: u Arenaturistu, bankama, Uljaniku... Od nedavno sam u mirovini. Tamarin tata radio je godinama u sad propalom brodogradilištu Uljanik kao motorista na brodu i on je dobio taj stan na korištenje. Preminuo je davno jer je bio srčani bolesnik, a mi smo ostali iza njega živjeti i dalje na istom mjestu - ispričale su žene.
Ne žale se na uvjete garsonijere koja ima sobu, kuhinjicu i kupatilo. Sin i kćer spavaju u sobici, a Đenis spava u kuhinji.
- Živimo u garsonijeri, a preko puta naše zgrade su samačke sobe. I unutra žive ljudi, neki godinama kao i mi. Za sada smo tu do 1. travnja prema ugovoru, ali nam je rečeno da nas neće nitko izbaciti na ulicu. Nada umire zadnja - kazala je Đenis. Od 1000 kuna za stanarinu treba platiti struju i vodu, a to je s malom mirovinom i kćerkinom invalidninom teško.
- Mjesečno se potroši oko 150 kuna vode. Struja je skupa i biti će još skuplja. Tako da se sada ne grijemo uopće, iako je zima. Ne smijemo, jer je račun za nas prevelik. Pokrijemo se dekama, budemo u jaknama i to je to. Imamo pećicu, ali je ne palimo jer ona "nabije" struje. Teško je, ali takav je život - kazale su majka i kćer.
U podstanarstvo ne mogu jer financijska situacija im ne dozvoljava da o tome razmišljaju. Najam manjeg stana u Puli, ukoliko ga se uopće nađe, košta oko 2500 kuna pa i više.
- Živjeti u tom samačkom hotelu je skromno. Ali mi smo skromni ljudi koji ne trebaju puno. Najveća želja mi je da nas puste da živimo tu, jer su moja djeca praktički rođena u toj garsonijeri i za drugo ne znaju. To nekako i možemo plaćati. Našli smo se pred zidom kao i mnogi drugi stanari, a bojim se uopće razmišljati o tome što slijedi. Doslovce nas izjeda neizvjesnost - kazala je umirovljenica.
Hrana iz pučke kuhinje koju dobivaju svakodnevno im je prijeko potrebna.
- Hvala Bogu, gladni zbog toga nismo. Za nas je taj samački hotel topli, skromni dom i nadam se da će se naći neko rješenje za sve nas - rekla je žena na kraju.
Boris Cerovac, predstavnik stanara "Samačkih hotela" i predsjednik Jadranskog sindikata kazao je kako su samački hoteli građeni početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća te isprva bili namijenjeni za uljanikovce radnike.
- To je u početku bilo tako, a kasnije, s problemima s kojima se susreo Uljanik, osim Uljanikovih radnika tamo su počeli živjeti i socijalno ugrožene osobe, ukupno stotinjak ljudi. Stalno pokušavamo iznaći najbolje rješenje za te ljude koji nemaju gdje u slučaju da sadašnji vlasnik odluči srušiti te objekte. Oni plaćaju najam, neki i 1250 kuna. Hoće li se rušiti kao što je rečeno ili ne, ja ne znam, ali nije to baš tako jednostavno. Borit ćemo se za te ljude i dalje - rekao je kratko Cerovac.
Hoteli su isprva bili namijenjeni za radnike Uljanika, a kasnije su u njima počeli živjeti i socijalno ugroženi. Njihova gradnja počela je početkom 1960-ih. Hotele je nedavno na natječaju kupio Ilija Lovrić za 20 milijuna kuna, koji obećaje da stanari neće završiti na ulici.