Ne želim razmišljati o tome. Ne želim se sjetiti sve te vode koja mi je preplavila kuću, moje krave, sve što sam imao. Ali ne prođe dan da se ne sjetim, gutajući suze, točno godinu dana nakon katastrofalne poplave, priča Đuro Dominković (55).

Toga dana, 17. svibnja 2014., život u Gunji je stao. Nasip u Rajevu Selu je propustio, a Sava je nezaustavljivom silinom plavila polja, rušila kuće, mijenjala sudbine. Nekoliko tisuća stanovnika Gunje, Račinovca, Rajeva Sela sjećaju se mjerenja vodostaja, vijesti o puknuću nasipa, poziva na evakuaciju. I godinu dana agonije...

Život daleko od normalnog

Život u Gunju danas se vraća u normalu, obitelji se useljuju u obnovljene kuće, no većina je daleko od normalnog života. Đuro Dominković ne može prežaliti svoje mezimice, voda mu je odnijela 45 grla stoke, od čega 22 krave. Kad ih je došao spašavati, plutale su po dvorištu, u kući. Pronalazio ih je još danima.

- Sve se da nadoknaditi, ali krave... Pa one su bila živa bića. Hranile su nas - kaže Đuro. Kuću je obnovio, htio je i farmu. No administracija je nemilosrdna.

- Komisija je kravu procijenila na 8000 kuna. No to možemo dobiti samo ako prije sami kupimo kravu. A jedna stoji 12.000 kuna. Da dignem kredit? Kako? - pita se Đuro. Kaže da odustaje od stočarstva, ali u štali drži nekoliko komada teladi.

- Imam ih samo kako ne bih bacao mlijeko od ovih nekoliko krava što mi je ostalo. A možda još i nešto bude - ipak kaže u nadi. Ratari u Gunji prošli su nešto bolje. Dobili su 60 posto od procijenjene štete. Svi osim najmanjih koji nisu bili u sustavu PDV-a. Oni su za svoje malene vrtove, koji su ih hranili, dobivali po nekoliko kuna. Nezadovoljni su i mnogi drugi. Nekoliko desetaka obitelji u Gunji su prije poplave živjeli kao podstanari. Njihove kuće nikad neće biti popravljene. Kuće koje se obnavljaju nekad idu i na remont.

'Treba nam posla'

- Htjeli su što prije to završiti, a onda su sfušali. Vrata su prekratka, a zid moraju ponovo žbukati - kaže nam jedna Gunjanka. I dok obnova traje, kažu mnogi, u Gunji je dobro.

- Sad radimo, a što će poslije? Što kad svi opet ostanemo bez posla - pita se Nefa Kotarlić. Radna mjesta, to je ono što sad treba Gunji. Manje nerazumne administracije, više razumijevanja za poljoprivrednike.

- Najstrašnije uz poplavu je to što Gunjanci u Gunji nemaju što raditi. Mladi odlaze. Ostaju samo starci - zaključuju mnogi.

Pčela je uvijek dobar znak da se život vraća u selo

Žena me pitala kako ćemo živjeti u ljetnoj kuhinji, a ja sam joj rekao ‘lako’, govori Tomislav Jaružanin. Prije nego se ‘‘odselio’’ u kuhinju, na štakama se nakon poplave penjao na krov štale. Danas strpljivo čeka da mu se kuća obnovi.

- Ide kako treba ići. Ne može preko noći - kaže stoički, sretan što mu se pčele ovog proljeća, godinu nakon poplave vraćaju u košnice. Kaže da će proširiti posao.

Hrabra baka Jela u kuću se vratila na Novu godinu

Tuširala sam se. Čula sam šištanje, kao da voda od nekud pušta. Krenula sam van. Otvorila sam ulazna vrata, a voda me odbacila na drugi kraj prostorije, prisjeća se Jela Markoljević strašnog 17. svibnja. 

Bila je među zadnjima koji su napustili Gunju, spašavali su je nakon što je tri dana provela stojeći na štednjaku u kući punoj vode. Prvi put u obnovljenoj kući prespavala je na Novu godinu.

Imao sedam dana da potroši odštetu, sad duguje porez

I ja sam kao i svi veliki poljoprivrednici dobio 60 posto odštete. No novac mi je sjeo na Badnjak. Nisam stigao potrošiti novac do Nove, do kad smo bili oslobođeni poreza, pa mi se pomoć uračunala kao dohodak. Moram platiti 35.000 kuna poreza - kaže Boris Nikolić. Kažu i da Ministarstvo poljoprivrede nema sluha.

- Pokušavamo razgovarati s njima, ali gubimo dah - zaključuje Nikolić.