Za rat ne postoji vikend, kao ni za one koji moraju braniti svoju zemlju, svoju povijest, svoju obitelj i djecu. Dok se Rusi na društvenim mrežama žale na probleme s kojima su se susreli, da neće moći otići na odmor u Pariz, da ne mogu naručivati odjeću s europskih stranica, ići studirati u inozemstvo ili kupiti novi mobitel, Ukrajince brinu “jednostavnije” i “nepotrebnije” stvari - ne znaju hoće li im se otac, brat ili muž vratiti kući živ, ne znaju hoće li tijekom zračnog napada uspjeti doći do skloništa i hoće li biti dovoljno hrane za sve. Donosimo priče Ukrajinaca koji svakodnevno strepe za svoj život i život svojih najmilijih.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Julija (23), Černihivska regija: 'Svaki dan čekamo vijesti od brata'
- Na dan kad je počeo rat bila sam u studentskom domu u Kijevu. U 5.30 sati probudio me telefonski poziv susjede koja je bila obaviještena o velikoj invaziji. Nakon što sam pročitala vijesti, odmah sam počela pakirati se kako bih otišla u rodni grad k svojoj obitelji - govori Julija.
Izravni autobusi tad više nisu vozili, redovi za sve druge rute bili su beskrajni, pa je morala satima čekati, dok nije, zahvaljujući prijateljima i neravnodušnima, uspjela živa doći kući.
- Moja majka je kod kuće. Kad sam stigla, već je pripremila podrum za sklonište. Sakupili smo potrebne stvari i bili spremni na sve. Ali smo se molili da se ništa ne dogodi - rekla je.
Julija živi u Černihivskoj regiji, koja graniči s Rusijom. Okupatorske postrojbe neprestano prolaze njihovim područjem. Ruske trupe pucale su na susjedna sela u tom području. Međutim, u njezinu selu još je mirno. Bog ih, kaže nam, štiti.
- Prvi dan bilo je zastrašujuće, tjeskobno, ali nisam paničarila, pokušavala sam zadržati hladnu glavu i djelovati razborito. Prvu noć nisam uopće spavala, ne skidam odjeću i beskonačno gledam vijesti kako bih bila na oprezu - dodaje Julija.
Njezin je brat vojni časnik, njegova brigada bori se na jednom od žarišta - u gradu Ohtirki. Stalno su na udaru Rusa.
- Svaki dan čekamo vijesti od njega i jako se brinemo. Jezivo je svaki dan gledati kako neprijatelj nemilosrdno uništava naše velike gradove, ubija civile i djecu, kako obitelji gube domove, ljudi žive u skloništima za bombe, neki gradovi nemaju pristup vodi i hrani. Sve izgleda kao noćna mora! Naravno, život se promijenio, svi planovi su odgođeni. Ne znaš što očekivati sutra. Sad, prije svega, ne prođe dan bez praćenja situacije u okruženju i praćenja vijesti, bez poziva rodbine, kakva je situacija kod njih - kaže shrvana djevojka.
Julija i njezina obitelj pomažu ukrajinskim vojnicima, dostavljaju hranu obiteljima u potrebi... Julija radi prijevode za bugarske medije, kao i razne online pomoći.
- Ali najvažnije je da se molimo svaki dan, za naše vojnike, za slobodnu zemlju, za našu pobjedu i neovisnost. Svaki pravi Ukrajinac čini sve što može, nemoguće je šutjeti u takvoj katastrofalnoj situaciji. I ponosim se našim narodom i našom slavnom vojskom! Rat nas nije slomio nego nas je, naprotiv, ujedinio u zajedničkom cilju: osloboditi se neprijatelja i pobijediti. Naš se narod ne može slomiti - ponosno kaže Julija i dodaje:
- Nema sumnje da ćemo pobijediti. Slava Ukrajini!
Viktorija (24), Černihiv: 'Pripremala sam se od 2014. godine'
- Iz nekog razloga pripremala sam se za ovaj rat od 2014. godine. Majdan, okupirani Krim i Donbas, tisuće žrtava, sve to nije davalo nadu da će ovo proći mirno. Rusija je za mene postala zemlja agresor čim je svojim prljavim nogama kročila na našu zemlju i tijekom ovih osam godina gazila ukrajinsku povijest, jezik, tlačila kulturu, krala i prisvojila naša dostignuća pod krinkom bratske ljubavi, kao što je radio Sovjetski Savez - govori Viktorija.
- Za sebe sam tvrdo odlučila da ne želim imati ništa s tim narodom, pa sam u to uspjela uvjeriti i svoju okolinu. Nekoliko dana prije nego što je počela potpuna ruska invazija na Ukrajinu, počela sam graditi svoj obrambeni plan, razmišljajući o tome kako bih mogla biti osobno korisna, kako ćemo se zabarikadirati u stanu i kako postupiti ako udari granata. Pogotovo nakon Putinova govora, koji sam odlučila poslušati od početka do kraja, sve mi je sjelo na svoje mjesto.
Spremanje zaliha heljde i panika da kupujem sve po redu u dućanu nije moja opcija, pripremila sam samo fascikl s dokumentima.
Iz priča moje prabake, koja je svojedobno preživjela Drugi svjetski rat i Holodomor, znam da nisu ukrajinski narod spasile samo zalihe hrane - dodaje djevojka.
Za početak rata Viktorija je saznala od muža, koji ju je u šest ujutro obavijestio da su Rusi počeli bombardirati njihovu zemlju.
- Istu poruku pročitala sam u radnom chatu ureda pročelnika i odmah počela pisati curama sa svojeg odjela da ih probudim. Nazvala sam majku i zamolila je da ostane mirna te pripremi kuću za eventualno granatiranje, a ja sam prikupila neke stvari. Nije bilo panike i histerije, imala sam lagani strah i tjeskobu jer sam bila užasno zabrinuta za sigurnost svoje rodbine u drugom naselju - objašnjava.
Priča nam kako je odlučila da ne može sjediti prekriženih ruku. Odlučila je reagirati.
- Imala sam toliko ljutnje, boli i mržnje prema neprijateljskoj zemlji, prema tom narodu, da sam bila spremna uzeti oružje i braniti se! - govori nam Viktorija, ali kaže kako je brzo shvatila da će donijeti mnogo više koristi na drugoj fronti - informativnoj.
Rat protiv Ukrajine nije bio obilježen samo oružanim napadom nego i dezinformacijama te raznim huškanjima neprijatelja. Dok je ostala kod kuće, mogla je pomoći ukrajinskoj vojsci i onima kojima treba pomoć.
- Prva tri dana jedva smo spavali, nekoliko sati samo smo drijemali na stolcima, nisam mogla ništa jesti. Od nerazumijevanja odakle su se čuli pucnji, gdje je došlo do eksplozije i vijesti da ruska vojska svake minute razara cijele gradove, da stradaju ljudi, da granatiraju kuće, bolnice... Od svega toga vrtjelo mi se u glavi. Ali morala sam izdržati jer sam znala da je naša vojska tu za nas! Svako novo obraćanje gradonačelnika, predsjednika ili nekoliko riječi vojske, to daje ludu sigurnost da ćemo preživjeti, da ćemo pružiti pristojan otpor, jaki smo! Cijelo to vrijeme (od prvog dana do danas) nisam se bojala ni umrijeti ni patiti na bilo koji način - dodaje Viktorija i nastavlja:
- Jedino do čega mi je stalo i što želim je vidjeti svoju zemlju kao slobodnu, nezavisnu, prosperitetnu, europsku državu. Da mogu pogledati naše branitelje u oči i zahvaliti im. Želim samouvjereno hodati ulicama grada s ostalim stanovnicima pod žuto-plavom zastavom, vidjeti kako neprijateljska država i njen bolesni vođa nestaju s lica zemlje, zagrliti svoju obitelj i konačno se vratiti na posao - smije se djevojka, koja je ponosna što danas svaki Ukrajinac pokazuje cijelom svijetu da su oni jaka nacija, da ne moraju iz mitova i bajki saznavati o njihovoj borbenosti i ljubavi prema Ukrajini.
- Spremni smo golih ruku baciti se pod kolonu neprijateljskih tenkova i boriti se do kraja za istinu! Boli nas, ali šalimo se, teško nam je, ali izdržat ćemo! Naš je neprijatelj učinio ono što je Ukrajince još više ujedinilo. Pišemo novu priču i Rusija u njoj nije naš brat! Ukrajina iznad svega! - poručuje Viktorija cijelom svijetu.
>>> Zbivanja iz rata u Ukrajini iz minute u minutu možete pratiti OVDJE.
Anna (21), Donjecka regija: 'Svaki rat se završi, završit će i ovaj'
- Na manje-više sam mirnome mjestu, ali gotovo svi moji prijatelji svakodnevno gledaju granatiranje u Kijevu, Sumi, Harkivu - govori Ana.
Njezin zaručnik je u vojsci, brani glavni grad Ukrajine, njoj postaje još teže na tom “mirnome mjestu” iščekujući bilo kakve, rijetke informacije od njega
- Nažalost, od 2014. godine znam što znači prozivka, pitanja ‘Gdje se puca?’, ‘Jesu li svi živi?’. Ruska vojska došla je ‘spasiti’ moj rodni grad 2014. godine (Bahmut, Donjecka regija, op. a.), a ni tad ni sad nitko ih za to nije molio. Meni, Ukrajinki, vrlo je teško prihvatiti stvarnost. Naši dani prepuni su straha i tuge. Zaručnik me ponekad nazove, kaže da će sve biti u redu i zamoli me da skrenem pažnju na nešto drugo, ali naravno, u ovim okolnostima ne mogu raditi, učiti ni gledati filmove, ništa. Kao ni cijela Ukrajina. Svaki dan zahvaljujem svima na prvoj crti bojišnice što su se probudili i dočekali novi dan. Svaki rat završi, i ovaj će. Vjerujem da će moja ponosna, poštena, velika i toliko lijepa Ukrajina pobijediti. Vidjet ćete. Slava Ukrajini! - zaključuje Ana.