Na današnji dan prije sedam godina umro je Slavko Goldstein. Imao je 89 godina. Posmrtno slovo držao mu je, među ostalima, Jura Hrženjak, stari partizan, koji je prije četiri godine umro u stotinu i trećoj. Kazao je - "Dragi moj Slavko, uvek sam mislil da mi ti buš grančicu zalijeval, a evo je, žalibože, ja zalijevam tebi..."

Slavko Goldstein živio je dugo i iza sebe ostavio opus vrijedan divljenja. Bio je velik, mudar, hrabar i sposoban izdavač, zahvaljujući kojemu su mnoga djela, koja bi inače trunula u ladicama za nepodobne, ugledala svjetlo dana. Da je izdao samo Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča (1976. Bigz/Liber) upisao bi se u povijest, ali Goldstein je izdao "Moskovske godine" Veljka Mićunovića, Lasićev "Sukob na književnoj ljevici" (Stanko Lasić kazao je kako nije siguran bi li itko drugi u Jugoslaviji izdao tu knjigu), "Korijen, stablo, pavetina" Gojka Nikoliša, i bezbroj drugih, vrijednih djela. Kad bi objavio neki novinski tekst, taj bi odjeknuo.

U Danasu, jednom od dva najvažnija tjednika u Jugoslaviji, s ekonomistom Marijanom Korošićem objavio je 1987. programatski tekst Reforma u deset točaka, od kojeg se tresla država - bio je to koncept liberalnodemokratskih zahvata u radikalnu promjenu sustava tražeći, između ostalog, višestranačje. To je bilo skoro kao da autori sebi ispisuju prijedlog za pokretanje istrage.   "U tekstu je" prisjetio se Mirko Galić, tadašnji urednik Danasa,  "bilo nekoliko odvažnih ideja, zbog kojih su tadašnji nositelji dogmatske ortodoksije u Centralnome komitetu tražili da se odgovornoga urednika sudski goni zbog kontrarevolucije (u drugome valu, i autore članka)". Do suđenja ipak nije došlo - Partija je izašla iz staljinističke faze ali još nije ušla u demokratsku;: da su imali povijesne zrelosti za provođenje Goldstein Korošić platforme, možda bismo puno bolje prošli. Par godina kasnije, bio je pokretač Hrvatske socijalno liberalne stranke, koja je inicirala povratak Jelačića na trg.

Slavko Goldstein bio je čovjek kojemu se moglo vjerovati. Tvrdoglavo se držao činjenica i dokaza, išli oni u ovom ili onom smjeru. Držao je riječ. Dugo je, i strpljivo, u Državnom arhivu znao raspravljati s autorima novih, neoustaških knjiga, nastojeći im objasniti gdje (namjerno ili nenamjerno) griješe. Kad je pisao "1941 - godinu koja se vraća", jednu od najvažnijih knjiga hrvatske povijesne znanosti u zadnjih sto godina, pročitao je svaki dokument, svaki papir do kojega je mogao doći. Ta knjiga, prikazana i u New York Times Review of Books, jedna je od onih koje će ostati zauvijek.  Izvanredno napisana, brižljivo potkrijepljena dokazima, jedinstvena je studija pokolja na Kordunu i konteksta u kojemu je do njih došlo. Nije se bojao javnih reakcija, mržnje i napada, koji su na njega kretali sa beskrajno široke fronte, od komunističkih tvrdolinijaša do neoustaških fantasta. Možda je baš ta široka hajka najbolji dokaz koliko je bio u pravu. Pokrenuo je i liberalni časopis Erazmus, bio nakladnik Tjednika.

Bio je nevjerojatno svestran. Pisao je filmske scenarije (Signali nad gradom, film o legendarnoj akciji Vece Holjevca), Prometej s otoka Viševice (u kojemu je čuvena rečenica "pustimo neka oči govore"), Akcija stadion i mnogih drugih.  Izdao je peterosveščanu  Povijest hrvatske književnosti; dvotomnu Hrvatsku književnost u evropskom kontekstu; Povijest hrvatske glazbe; Povijest baroka u Hrvatskoj; Povijest egzaktnih znanosti; Rječnik hrvatskoga jezika; Rječnik stranih riječi. Reprintao je kapitalna djela hrvatske kulturne baštine - Danicu ilirsku 1835–49; Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe Fausta Vrančića iz 1595; Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483; Gazophilacium Ivana Belostenca iz 1651, Krležin časopis Danas iz 1934. i druge.

Slavko Goldstein bio je Židov, i Hrvat, u najboljem smislu te riječi; ovo drugo mnogi će mu, bez razloga i dokaza, osporavati, ali će ih zauvijek opovrgavati njegovo djelo. Slavko Goldstein bio je karijatida nacionalne kulture i demokracije. To što ova zemlja nije dublje potonula, u lavovskoj je mjeri i njegova zasluga.