Željko Pervan (52) slovi kao jedan od vodećih hrvatskih komičara. Autor je kultnog satiričnog serijala “Zločesta djeca” i nekoliko drugih humorističnih projekata koje je publika prihvatila s oduševljenjem. Njegovi skečevi i fore postali su legendarni te se redovito prepričavaju i gledaju na YouTubeu. Trenutačno je okupiran samo snimanjem serije “Kud puklo da puklo” koja se emitira na Novoj TV. Uloga Marka, kojeg ondje tumači, sviđa mu se. - Mislim da sam pogodio taj lik na način da vizualiziram tog tipa, njegovo okruženje, htijenje, želje, budućnosti, prošlost... moraš sve znati da bih ga oživio. Mislim da takva ‘guba’ od čovjeka negdje postoji.
Express: Što ćete uvijek pamtiti sa snimanja te serije? Kakva je ekipa i atmosfera na snimanju?
- Ništa neću pamtiti. Kažu ljudi da će se nečeg uvijek sjećati, a onda sve to vrijeme izbriše. Imao sam nekih lijepih trenutaka u prošlosti – zagrljen s Francuskinjom uz zalazak sunca na Zlarinu, ali za godinu dana sam zaboravio. (smijeh) Mislim da treba živjeti baš sad, u ovom trenutku jer kad obećaš da ćeš nešto zapamtiti, to zaboraviš. Na setu serije je super ekipa. Ljudi su zaista fenomenalni, ali svi od reda od glumaca, redatelja, kamermana...
Express: U čemu je posebnost te serije u odnosu prema drugim domaćima koje smo gledali i gledamo?
- Posebnost je u tome što sam ja u njoj! (smijeh) Šalim se! Prvo nije u infinitivu, da mi, na primjer, poštar s brda govori književnim jezikom, a kod nas će u filmovima i serijama seljaci govoriti upravo tako. To je glupo. U seriji ‘Kud puklo da puklo’ izbjegnuta je ta glupost i koristi se lički govor. Za razliku od drugih serija ova je životna, ima režijski, scenaristički i glumački pomak na bolje od ostalih. Vjerujem da publika uživa u živopisnim likovima njihovim borbama s vlastitim slabostima. Riječ je o životima nepoznatih ljudi od kojih su dosadni i banalni dijelovi mnogima bliski i poznati.
Express: Što vam danas predstavlja izazov u poslovnom smislu?
Najgore od svega je kad vam ništa nije izazov. Tada ste kao mrtvi. Samo vam bjelančevine rade, stanice u tijelu vam se mijenjaju, živi ste, a zapravo ste mrtvi. To je najgore! Kad nema izazova, čovjek je zaista mrtav, barem čovjek mog kova i mentalna sklopa. Bez izazova ja, na primjer, ne postojim. Namjerno stavljam kamenčić u cipelu da me žulja da bih osjetio olakšanje nakon nekog vremena, kad ga izvadim. Eto, toliko sam željan izazova.