Bojan Glavašević je na obljetnicu stravičnog zločina počinjenog na Ovčari 20. studenog 1991., poslao snažnu poruku putem društvenih mreža. U njoj je osudio sve ratne zločine, ali i upozorio društvo da prestane 'slaviti i relativizirati' ratne zločince koji su počinili razne strahote tijekom rata. 

Samo dva dana nakon što je Vukovar pao, njegov otac Siniša Glavašević ubijen je na Ovčari. 

- Prije 29 godina, na današnji dan, mog su oca, nakon višesatnog mučenja i zlostavljanja, na Ovčari ubili četnici i JNA. Imao sam potrebu napisati nešto o tome - napisao je Glavašević na Twitteru i podijelio svoj poveći status s Facebooka.

Objavu Bojana Glavaševića prenosimo u cijelosti: 

Danas se sjećamo žrtava Ovčare. Tamo nisu samo pobijeni nedužni ljudi, ondje je ubijena i čovječnost. I danas tražimo pravdu za naše najmilije, ali pravda je uglavnom izostala. Presuda je bilo malo, kazne koje su osuđeni dobili toliko su trivijalne da iz njih proizlazi kako je cijena ljudskog života uistinu trivijalna. Sramota je tim veća što su osuđeni ratni zločinci, poput Veselina Šljivančanina, danas u svojim društvima moralno rehabilitirani, i u svojim društvima tretirani kao uvaženi članovi i dragi prijatelji vodećih političara.

Prije dva dana, Veran Matić, posebni izaslanik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, kleknuo je na Ovčari, u gesti koja podsjeća na Willyja Brandta u Varšavskom getu 1970. godine. Ova simbolična gesta dobar je znak otvaranja prostora za dijalog sa Srbijom o ratnim zločinima počinjenima za vrijeme obrane Hrvatske od velikosrpske agresije u Domovinskom ratu.

Međutim, moram upozoriti na nešto važno: Matićevu gestu moraju pratiti iskreni i nedvosmisleni koraci iz Srbije, i moraju biti uzvraćeni jednako iskrenim i nedvosmislenim koracima iz Hrvatske. Koji su to koraci?

Prije svega, kada su u pitanju civilne žrtve rata, a pogotovo nestale osobe koje još uvijek nisu pronađene, potrebno je da Srbija i Hrvatska bez kalkulacije i fige u džepu počnu aktivno razmjenjivati podatke i raditi zajedno na njihovom pronalasku i identifikaciji. Također je važno da pojedini političari u obje zemlje prestanu politizirati žrtve i zloupotrebljavati njihove sudbine za nacionalističko skupljanje političkih poena i radikaliziranje odnosa, ali i pojedinaca.

Drugi je važan korak, i ovo ne mogu dovoljno naglasiti, da se osuđene ratne zločince prestane slaviti i relativizirati ratne strahote i zločine za koje su osuđeni. Ti ljudi ne smiju i ne mogu imati počasno mjesto u našim društvima. Nažalost, mnoge osobe - u politici i izvan nje - o ratnim zločincima govore s "ali", a upravo taj "ali" daje na znanje kako oni misle da ratni zločinci zapravo i nisu baš loši. A jesu. I "naši" i "njihovi". Ratni zločinci su iste nacionalnosti, neovisno o tome koju uniformu su nosili, oni nemaju ama baš ništa zajedničkog s ljudima čistih ruku i čista srca. Osuda ratnih zločinaca, što god nacionalisti i relativizatori ratnih zločina rekli, iskaz je pravog i iskrenog patriotizma. Ne u moje ime i ne za moju domovinu!

Baš kao što su svi zločinci isti, tako su su i sve nevine žrtve ujedinjene u svojoj nevinosti i nepravdi koja je učinjena njima i njihovim obiteljima, i zato im moramo ukazati isto suosjećanje i otvoriti prostor za sjećanje na njih. U tome nema sramote, samo pravde. To je treći važan korak.

I konačno, vrijeme je da Hrvatska i Srbija počnu graditi dobrosusjedski odnos, temeljen na istini i pravednosti. Njemačka i Francuska su pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata položile temelje za najdulji period mira u povijesti Europe, a naše dvije zemlje, preko dvadeset godina nakon konačnog kraja rata, još uvijek kaskaju i bore se sa zlodusima prošlosti. Rat je davno završio, vrijeme je da se okrenemo budućnosti. Nadam se da će i političari koji su do sada parazitirali na nacionalizmu i trgovali mržnjom to shvatiti.

A ako ne shvate, onda im na izborima treba oduzeti moć i poručiti im da je njihovo vrijeme završilo.

Današnji je dan bolan za mene, kao i cijeli ovaj i prošli mjesec. Znam da nisam jedini koji se tako osjeća. Uz tugu i bol, ipak osjećam i snažnu potrebu boriti se da se ono kroz što je prošla moja obitelj, i brojne druge obitelji, nikada ne ponovi.

Zato je moja poruka svima vama danas: odajmo počast onima kojih više nema, ali borimo se za žive. Ne ponovilo se.